Nasljedno pravo - Advokatska kancelarija Topić Banjaluka
Nasljedno pravo je skup pravnih normi kojima se u državi uređuje oblast nasljeđivanja, odnosno kako se u slučaju smrti jedne osobe uređuje prelaz, tj. nasljeđivanje njegove imovine na druge osobe - nasljednike. Nasljeđivanje nastaje i proizvodi dejstvo tek poslije smrti fizičkog lica ili proglašenja nestalog lica za umrlo. Nasljeđivanje se sastoji u stupanju nasljednika u imovinsko-pravne odnose umrlog lica koji su postojali u vrijeme smrti tog llica.
Pojam nasljeđivanja
Nasljeđivanje nastaje i proizvodi dejstvo poslije smrti fizičkog lica ili proglašenja nestalog lica za umrlo. Živa fizička lica se ne nasljeđuju. Nasljeđivanje kao pravna ustanova se i primjenjuje tek kada nastupi smrt fizičkog lica. Smrću prestaje da postoji fizičko lice, a time i njegova pravna sposobnost. Nasljeđivanje se sastoji u stupanju nasljednika u imovinskopravne odnose umrlog lica, koji su postojali u vrijeme smrti tog lica.
Umrlo lice je ostavilac. Ostavilac koji je sačinio testament (zavještanje) naziva se testator ili zavještalac. Lice koje stupa u imovinske odnose umrlog lica naziva se nasljednik. Kada više lica nasljeđuje isto nasljeđe nazivaju se sanasljednici. Imovina koja je ostala (zaostala) poslije smrti ostavioca jeste zaostavština ili ostavina. Zaostavština nije pravno lice.
Narodna skupština Republike Srpske donijela je Zakon o nasljeđivanju - ZON. Zakon je objavljen u Službenom glasniku RS, broj 1/2009 i stupio je na snagu 13. januara 2009. godine. Ispravke zakona objavljene su u Službenom glasniku RS broj su 91/2016, 28/2019 - odluka Ustavnog suda i 82/2019. Stupanjem na snagu ovog zakona prestao je da na teritoriji Republike Srpske važi Zakon o nasljeđivanju za SR BiH iz 1980. godine. Narodna skupština Republike Srpske nije ovlašćena da odredi prestanak važnosti Zakona o nasljeđivanju iz 1980. godine, jer isti nije ni donijela, nego samo ima ovlašćenje da objavi da se on neće primjenjivati poslije stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju iz 2009. godine, koga je i donijela.
Zakon o nasljeđivanju iz 2009. godine, regulisao je nasljedno materijalno pravne odnose. Postupak raspravljanja zaostavštine uređen je Zakonom o vanparničnom postupku iz 2009. godine. Ustav Republike Srpske u članu 55, jamči pravo nasljeđivanja, u skladu sa zakonom.
Listing podstranica:
Pored Zakona o nasljeđivanju i Zakona o vanparničnom postupku - ZOVP, kao osnovnih izvora nasljednog prava, nasljednopravni odnosi regulisani su dopunskim izvorima, drugim zakonima. Najznačajniji dopunski izvori nasljednog prava su: Zakon o stvarnim pravima iz 2008. godine, Zakon o obligacionim odnosima, koji se na osnovu člana 12. Ustavnog zakona primjenjuje do donošenja odgovarajućih zakona i drugih propisa Republike Srpske, Zakon o parničnom postupku, Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini, Zakon o notarima, Zakon o matičnim knjigama, Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske i Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima itd.
Pretpostavke za nasljeđivanje
Kao predmet nasljeđivanja mogu biti sve stvari koje mogu biti objekt prava svojine fizičkih lica. Osnovi pozivanja, tj. dolaska na nasljeđe su samo zakon i testament. Da bi u pojedinom slučaju, moglo nastupiti nasljeđivanje, nužno je ostvarenje slijedećih pretpostavki: da nastupi smrt fizičkog lica, odnosno da je nestalo lice proglašeno za umrlo, da postoje nasljednici koji su doživjeli momenat delacije, da postoji zaostavština i da postoji osnov nasljeđivanja.
Ograničenja u pogledu nasljeđivanja postoje samo u pogledu obima svojinskog posjedovanja pojedinih stvari. Shodno tome, sve ono što se ne može naslijediti u naturalnom obliku, zbog toga što prelazi pozitivnim propisima određeni maksimum, nasleđuje se u novčanom ekvivalentu, i u tom pogledu nema ograničenja.
Potencijalni zakonski nasljednici su one osobe koje su zakonskim normama ovlaštene na sticanje nasljednog prava. Do nasljeđivanja na osnovu zakona dolazi: ako je ostavilac umro bez testamenta ili je napravljeni testament opozvao ili ako njegov testament zbog unutrašnjih ili vanjskih nedostataka bude poništen. Zakonsko nasljeđivanje ne proizilazi neposredno iz zakona. Da ono nastupi, potrebno je postojanje određene činjenice posredstvom koje nastaje pravo neke osobe, da se u konkretnom slučaju javi kao zakonski nasljednik.
Smrt ostavioca. Živa fizička lica se ne nasljeđuju - viventis non est hereditas. Nasljeđivanje kao pravna ustanova se i primjenjuje tek kad nastupi smrt fizičkog lica. Smrću prestaje da postoji fizičko lice, a time i njegova pravna sposobnost. Ostavilac može biti bilo koje fizičko lice. I novorođenče koje je živjelo nekoliko sekundi, a zatim umrlo postaje ostavilac, ako je iza sebe ostavilo bilo kakvu imovinu, nije odlučujuće kolika je njena vrijednost.
Međutim, može biti neizvjestan trenutak smrti dva ili više lica - komorijenti od latinskog commori - umrijeti zajedno s nekim, koja su bila u istoj smrtnoj opasnosti, a ne zna se koje je od njih ranije umrlo. U našem pravu se smatra da su komorijenti umrli jednovremeno. Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske je prihvatio parentelarni sistem kao bazu za formiranje nasljednih redova, ali je pri tom, pored krvnih srodnika, u prva dva nasljedna reda uveo i bračnog druga. Parentelarno linearni sistem karakterišu dvije njegove osobine: neograničena primjena prava predstavljanja i podjela parentele, nasljednih redova, na linije, odatle i naziv tog sistema, čiji su nosioci predstavnici, rodonačelnici parentele, odnosno ostaviočevi prvostepeni potomci, ukoliko se radi o prvoj parenteli.
Pretpostavlja se da je svako rođeno lice živo, te se činjenica smrti mora dokazati izvodom iz matične knjige umrlih. Izvod iz matične knjige je javna isprava u koju se upisuje dan, čas i minut smrti. U nasljednom pravu se mora utvrditi tačan dan, sat, minut, a ako je to moguće i relevantno, i sekund kada je smrt nastupila. Naime, prema trenutku smrti ostavioca utvrđuje se sposobnost nasljednika da naslijedi, nedostojnost za nasljeđivanje, postojanje uzroka za lišenje nužnog dijela.
Ako o činjenici smrti jednog lica nema dokaza predviđenog članom 19. Zakona o matičnim knjigama, svako lice koje za to ima neposredan pravni interes može podnijeti prijedlog za proglašenje nestalog lica za umrlo, ako je za to ispunjena jedna od pretpostavki određena članom 61. stav 1. ZOVP-a.
Proglašenje nestalog lica za umrlo
Dejstvo faktičke smrti ima i proglašenje nestalog fizičkog lica za umrlo. Nestalo je ono lice koje nije u svom prebivalištu u zakonom određeno vrijeme, a neizvjesno je gdje se nalazi i da li je živo ili mrtvo. Za umrlo lice se može oglasiti lice:
-
o čijem životu za posljednih pet godina nije bilo nikakvih vijesti, a od čijeg rođenja je proteklo šezdeset godina
-
o čijem životu za posljednih pet godina nije bilo nikakvih vijesti, a za koje je vjerovatno da više nije u životu
-
koje je nestalo u brodolomu, saobraćajnoj nesreći, požaru, poplavi, zemljotresu ili u kakvoj drugoj neposrednoj smrtnoj opasnosti, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti u roku od šest mjeseci od dana prestanka opasnosti
-
koje je nestalo u toku rata ili u vezi sa ratnim događajima, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti za godinu dana od dana prestanka nepijateljstava.
Prijedlog za proglašenje nestalog lica za umrlo podnosi svako fizičko ili pravno lice koje za to ima pravni interes, kao i zainteresovani republički organ. On mora sadržavati propisane elemente. Ako ocijeni da su ispunjene osnovne pretpostavke za pokretanje postupka sud će objaviti oglas u Službenom glasniku Republike Srpske. U oglasu će navesti bitne okolnosti slučaja, pozvati nestalo lice, kao i svakog drugog ko ma šta zna o njegovom životu, da to bez odlaganja javi sudu u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja oglasa.
Po isteku roka od tri mjeseca od dana objavljivanja oglasa u Službenom glasniku Republike Srpske, ako se nestali ne javi i nema traga da je u životu, sud zakazuje ročište. Ako u postupku utvrdi da su ispunjene pretpostavke za proglašenje nestalog lica za umrlo sud će donijeti rješenje kojim će proglasiti da je lice umrlo. U rješenju će se označiti dan, mjesec i godina, a po mogućnosti i čas, koji se smatra kao vrijeme smrti nestalog. Kad to u rješenju nije označeno, danom otvaranja nasljeđa smatra se prvi dan po isteku zakonom određenih rokova. Ti rokovi su određeni članom 61. stav 1. ZOVP-a.
Šta je nasljeđe - zaostavština
Nasljeđe je imovina koja ostane poslije smrti fizičkog lica - ostavioca, a koja se može naslijediti. Shodno tome, u naslijeđe ne spadaju prava i obaveze bilo imovinskog karaktera, koji se ne mogu nasljeđivati. Zaostavština je skup prava koja, poslije smrti ostavioca, prelaze na nasljednika i druga lica na osnovu zakona ili testamenta, a označava se i kao ostavina, ostavinska masa, nasljeđe, nasljedstvo. Ona ne postoji za vrijeme života ostavioca.
U trenutku kada prestane pravni subjektivitet fizičkog lica iza njega ostaje zaostavština - prava koja mogu prijeći na nasljednike. Nasljeđuje se samo zaostavština koja je pripadala fizičkom licu u vrijeme njegove smrti. Prestanak pravnih lica i prelazak njihove imovine na druga, pravna ili fizička lica, regulisana su posebnim propisima.
Nasljednik je univerzalni sukcesor, sljedbenik, pošto stupa u zaostavštinu, tj. imovinskopravnu cjelinu (univeritas iuris), bez obzira na to da li nasljeđuje sam cjelokupnu zaostavštinu ili zajedno sa ostalim nasljednicima, jedan dio zaostavštine. Za dugove ostavioca nasljednik ili sanasljednik odgovara do visine svog nasljednog dijela bez obzira na to da li je izvršena dioba nasljedstva.
Predmet nasljeđivanja su prava koja su pripadala ostaviocu u vrijeme njegove smrti, a podobna su za nasljeđivanje. Prava koja ostaviocu nisu pripadala u vrijeme njegove smrti ne čine saostavštinu. Zaostavština predstavlja jednu cjelinu čija se vrijednost može utvrditi, tj. novčano izraziti. Čine je prava i obaveze, aktiva i pasiva. Neto vrijednost imovine, saldo aktive i pasive, čista je vrijednost nasljedstva.
Načela nasljednog prava
Naše nasljedno zakonodavstvo zasniva se na slijedećim načelima:
-
nasljeđivanje u momentu smrti (mortis causa)
-
sticanje zaostavštine po sili zakona (ipso iure)
-
slobode testiranja, odnosno pravljenja testamenta
-
raspravljanja zaostavštine po službenoj dužnosti.
Načela nasljednog prava:
-
Nasljeđivanje u momentu smrti - mortis causa - institut nasljeđivanja se primjenjuje tek kada nastupi smrt fizičkog lica, pravna lica prestaju na način određen zakonom, a njihova imovina se ne nasljeđuje. Za vrijeme života nekog lica ne može se naslijediti njegova imovina.
-
Sticanje zaostavštine po sili zakona - ipso iure - U trenutku smrti ostavioca zaostavština po sili zakona prelazi na njegove zakonske i testamentarne nasljednike i kada tu činjenicu ne znaju i prije davanja nasljedničke izjave.
-
Načelo neposredne univerzalne sukcesije izražava se kroz pravilo da poslije ostaviočeve smrti nasljeđivanju podobna prava i obaveze prelaze na njegovog nasljednika, ako je jedan ili sanasljednike. Stoga na nasljednike prelaze i ona prava koja im ne odgovaraju. Zaostavština se kao cjelina prenosi sa ostavioca na nasljednike neposredno, bez posredovanja. Iz zaostavštine se mogu sticati i pojedinačna prava i stvari, legat, ali ne neposredno, nego posredno, putem univerzalnog sukcesora - nasljednika. Izuzetno od ovog pravila iz zaostavštine se, po samom zakonu, izdvajaju predmeti domaćinstva, pod uslovima detaljnije uređenim članom 2. stav. ZON-a.
-
Načelo ravnopravnosti proističe iz člana 10. Ustava Republike Srpske o jednakosti građana bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovjest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo, i izjednačenost djece rođene u braku i van braka (član 36. stav 6. Ustava).
-
Zaostavština se nasljeđuje dobrovoljno. Licu koje ne želi biti nasljednik ne može se to svojstvo nametnuti. Načelo dobrovoljnosti sticanja izgleda da je u sukobu sa načelima sticanja zaostavštine po samom zakonu (ipso iure) - jedno lice stiče zaostavštinu i kad ne zna da je postalo nasljednik. Izlaz iz ove pravne situacije je omogućen ustanovljenjem pravne moći nasljednika da se odrekne nasljednog prava. Ako se nasljlednik odrekao nasljeđa fingira se kao da nikada nije bio nasljednik. Izuzetak od načela dobrovoljnosti sticanja zaostavštine propisan je za slučaj kad nema fizičkih lica koja mogu i žele da naslijede. Naime, kad nema drugih zakonskih nasljednika nasljeđuje Republika Srpska. Republika Srpska se ne može odreći nasljeđa.
-
Sloboda testiranja omogućava svakom licu da svojom voljom, u obliku testamenta odredi lice ili lica koja će ga naslijediti, šta će naslijediti i da u testamentu, eventualno, postavi uslove, rokove ili naloge. U našem pravu testament je prvi osnov pozivanja na naslijeđe, pod uslovom da testamentom nije povrijeđen nužni zakonski nasljednik.
-
Postupak raspravljanja zaostavštine pokreće se po službenoj dužnosti, čim sud sazna da je neko lice umrlo ili da je proglašeno za umrlo.
Usluge koje pruža Advokatska kancelarija Topić Banjaluka u oblasti Nasljednog prava
Advokatska kancelarija Topić Banjaluka pruža pravne savjete u ostavinskom postupku u smislu da trenutno ove poslove sudije povjeravaju notarima koji dalje sprovode ostavinski postupak. Naša advokatska kancelarija može pomoći kod sastavljanja nasljednih izjava, jer davanjem izjave o prijemu nasljeđa nasljednik se odriče korišćenja pravne moći odricanja od nasljeđa. Naime, jednom data izjava o prijemu ili odricanju od nasljeđa se ne može opozvati. Takođe, zastupamo naše klijente na ostavinskim ročištima.
Advokatska kancelarija Topić Banjaluka ima dugogodišnje iskustvo u izradi svih oblika testamenata, kao i advokatsko savjetovanje prilikom izrade istih, takođe pružamo usluge sigurnog čuvanja testamenata, a uspješno vodimo i postupke poništavanja testamenata. Takođe, vodimo sve postupke zakonskog nasljeđivanja, nužnog nasljeđivanja te nudimo naše usluge i pravnu pomoć prilikom utvrđivanja nužnog dijela i zaštitu prava na nužni dio.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Zajednička advokatska kancelarija Topić
Advokati Ružica Topić i Srđan Štrkić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Kod podjele imovine Advokatska kancelarija Topić Banjaluka zastupa klijente u sporovima u kojima su predmet dokazivanje postojanja i visine udjela nasljednika u ostaviočevoj imovini, da li nasljednik ima prava na nužni dio, da li je nužni dio povrijeđen i koliko stvarno iznosi.
Advokatska kancelarija Topić Banjaluka u rješavanju sporova kod ugovora o doživotnom izdržavanju pruža pravne usluge u slučajevima: zastupanje u postupcima povodom lišenja ili razbaštinjenja nasljednika, zastupanje u postupcima povodom povećanja ili smanjenja nasljednog dijela supružnika i izdvajanje zajedničke imovine iz ostavinske mase.
Naročito složena i teška pitanja se javljaju kod podjele imovine iz bračne tekovine, te u takvim slučajevima Advokatska kancelarija Topić Banjaluka može da bude od izuzetnog značaja. Naime, postoje slučajevi u kojima supružnik gubi pravo na nasljeđe, kao što je u slučaju kada je umrli ostavilac bio podnio tužbu za razvod braka, a poslije njegove smrti se utvrdi da je tužba bila osnovana, u slučaju kada je supružnikov brak sa ostaviocem poništen poslije ostaviočeve smrti iz razloga koji su preživjelom supružniku bili poznati u vrijeme zaključenja braka, supružnik gubi nasljedno pravo ako je njegova zajednica života sa ostaviocem bila trajno prestala njegovom krivicom ili u sporazumu s ostaviocem.
Advokatska kancelarija Topić Banjaluka pruža pravne usluge kod rješavanja spornih pitanja u oblastima ugovora o doživotnom izdržavanju, jer ovakva imovina ne ulazi u sastav imovinske mase i na njoj nasljednici nemaju nikakva prava, već samo lice koje je označeno kao davalac izdržavanja. Ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine su ugovori koje sačinjavaju advokati, ali je potrebna posebna forma i ovjera od strane notara.
Osnovi nasljeđivanja
Za sticanje nasljednog prava, bez obzira na predmet nasljeđivanja, potreban je i dovoljan samo pravni osnov. U širem smislu osnov nasljeđivanja jeste osnov iz koga proističe subjektivno nasljedno pravo nasljednika. Shodno ovom osnovu zakon je jedini osnov pozivanja na nasljeđe. U užem smislu osnov nasljeđivanja se određuje prema činjenici ko neposredno određuje nasljednika.
Ako je ostavilac odredio nasljednika neposredno svojom voljom postoji nasljeđivanje na osnovu volje ostavioca. Ukoliko je nasljednika odredio zakon, na osnovu određenih činjenica postoji zakonsko nasljeđivanje.
Nasljeđivanje na osnovu volje ostavioca
Nasljeđivanje koje se zasniva na volji ostavioca u savremenim evropskim pravima ispoljava se u obliku ugovora o nasljeđivanju i testamenta, zavještanja. Ugovor o nasljeđivanju je sporazum dvije strane kojim se one međusobno postavljaju za nasljednike ili se samo jedna od njih postavlja za nasljednika ili se za nasljednika postavlja treće lice.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Zajednička advokatska kancelarija Topić
Advokati Ružica Topić i Srđan Štrkić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
U našem pravu je ništav ugovor o nasljeđivanju, tj. ugovor kojim neko svoju imovinu ili njen dio ostavlja u naslijeđe svom sugovaraču ili nekom trećem. Testament, zavještanje, jeste jednostrani pravni posao testamentarno sposobnog llica kojom ono raspoređuje svoju zaostavštinu za slučaj smrti. Testament je osnov pozivanja na nasljeđe poznat u svim pravima.
Fizičko lice ne mora da testamentom odredi sebi nasljednike. Zbog toga je, pored testamentarnog nasljeđivanja, koje se zasniva na volji ostavioca, i zakon, nezavisno od volje ostavioca, odredio nasljednike na osnovu određenih činjenica. U tim pravnim situacijama zakon se pojavljuje kao osnov pozivanja na nasljeđe. Krug zakonskih nasljednika, prema tome, sačinjavaju ostaviočevi krvni srodnici, bračni i vanbračni, i njegov bračni drug. Taj je krug zakonskih nasljednika Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske ograničio utoliko, što potomci ostaviočevih pradjedova i prababa, četvrti nasljedni red, i njegovih daljih predaka, peti i dalji nasljedni redovi, ne mogu biti biti ni u kojem slučaju pozvani na nasljedstvo na osnovu zakona.
Zakonom o nasljeđivanju se utvrđuje nasljeđivanje na određenoj teritoriji, krug zakonskih naljednika, nasljeđivanje na osnovu testamenta, pitanje nasljedno-pravnih ugovora, trenutak prelaska zaostavštine na nasljednike i druga pitanja koja se tiču prava nasljeđivanja. Dvije su bitne karakteristike parenteralnog sistema: svrstavanje krvnih srodnika u srodničke grupe, parentele, i načelo isključivosti, koje vlada između pojedinih srodničkih grupa u pozivanju na nasljedstvo.
Nasljeđuje se zaostavština ostavioca. Zaostavštinu čine sva nasljeđivanju podobna prava koja su ostaviocu pripadala do trenutka smrti. Zaostavštinu ne čine predmeti domaćinstva manje vrijednosti, pokućstvo, namještaj, posteljina i tome slično, koji služe svakodnevnim potrebama ostaviočevih potomaka, njegovog supružnika i roditelja, ako su sa ostaviocem živjeli u istom domaćinstvu, već oni postaju zajednička svojina ovih lica.
Zaostavštinu ne čine dobra za koja su ostaviočevu imovinu uvećali njegovi potomci koji su sa njim živjeli u zajednici i svojim trudom, zaradom ili inače mu pomagali u privređivanju, već ta dobra pripadaju potomku, srazmjerno dijelu za koji je uvećao ostaviočevu imovinu. Građani su pod istim uslovima ravnopravni u nasljeđivanju. Vanbračno srodstvo izjednačava se u pogledu nasljeđivanja sa bračnim, a srodstvo potpunog usvojenja sa srodstvom po krvi. U slučaju potpunog usvojenja prestaju međusobna nasljedna prava usvojenika i njegovih potomaka sa njegovim srodnicima po krvi.
Naslijediti se može na osnovu zakona i na osnovu testamenta. Zavještalac može testamentom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu. Zaostavština bez nasljednika postaje svojina Republike Srpske.
Odnos osnova pozivanja na nasljeđe
U pravima gdje je predviđen kao osnov nasljeđivanja, ugovor o nasljeđivanju ima najjače pravno dejstvo. Na osnovu testamenta zaostavština se može naslijediti samo ako nije predmet ugovora o nasljeđivanju ili u slučaju raskida ili nepunovažnosti tog ugovora. Osnovi nasljeđivanja u našem pravu su testament i zakon. Od ova dva osnova jaču pravnu snagu ima testament. Kada je sačinjen punovažan testament, naime, ne primjenjuje se zakonsko nasljeđivanje.
Zakon po pravilu, ima slabiju pravnu snagu u odnosu na testament i može se primijeniti u slučaju:
-
da nije ostavljen testament
-
da je testament sačinjen, ali da je proglašen ništavim
-
da je docnije opozvan
-
ako je testator odredio nasljednike samo na dijelu zaostavštine
-
kada se nasljednik na osnovu testamenta odrekao nasljeđa ili je
-
nasljednik postao nedostojan za nasljeđivanje ili kada
-
lice kome je nešto zavještano umre prije zavještaoca, a nije određen supstitut.
Zakonsko nasljeđivanje je uglavnom regulisano dispozitivnim normama. Ostavilac može svojim testamentom slobodno odrediti nasljednike koji će ga naslijediti. Sloboda testiranja je, ipak ograničena ustanovom nužnog dijela, koja je regulisana prinudnim propisima. Ne proizvode dejstva zavještaočeva raspolaganja kojima je povrijeđen zakonski nužni dio. Naime, imperativno nužno zakonsko nasljeđe ima jaču pravnu snagu od posljednje volje zavještaoca, odnosno od testamenta. Pravo na zakonski nužni dio pripada jednom krugu zakonskih nasljednika. Nužni dio je manji od onog dijela koji bi pripao zakonskom nasljedniku da u konkretnom slučaju nije sačinjen testament.
Jedno lice, u našem pravu, može biti nasljednik ostavioca na osnovu testamenta i na osnovu zakona. Ako više zakonskih ili testamentarnih nasljednika nasljeđuje istog ostavioca važi načelo jednakosti dijelova - tj. da svi nasljednici sa jednakim pravnim osnovima nasljeđuju jednake nasljedne dijelove, ako šta drugo nije određeno testamentom ili zakonom.