Nasljeđivanje na osnovu testamenta - Advokatska kancelarija Topić Banjaluka
Prema Zakonu o nasljeđivanju Republike Srpske testament, zavještanje, oporuka, posljednja izjava volje, jeste jednostrana, lična, uvijek opoziva posljednja izjava volje testamentarno sposobnog fizičkog lica, kojom raspoređuje svoju zaostavštinu za slučaj smrti, u zakonom propisanoj formi. Testament ima jači pravni osnov za nasljeđivanje u odnosu na zakonski osnov pozivanja na nasljeđe, ako posljednjom izjavom volje nije povrijeđen nužni zakonski dio.
Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske
-Nasljeđivanje na osnovu testamenta-
Član 64 - Član 124
Član 64
Testament može sačiniti svako lice sposobno za rasuđivanje koje je navršilo 15 godina života.
Testament je ništav ako u vrijeme njegovog sačinjavanja zavještalac nije imao 15 godina života ili ako nije bio sposoban za rasuđivanje.
Gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji bi nastupio pošto je testament sačinjen ne utiče na njegovu punovažnost.
Sposobnost za sačinjavanje testamenta
Poznata je dioba pravnih poslova na one među živima, negotia inter vivos, i na one za slučaj smrti, negotia mortis causa. Pravni posao među živima proizvodi svoje djelovanje već za života disponentova, pa se prema tome, tiče imovine živih. Pravni posao za slučaj smrti proizvodi svoje djelovanje nakon smrti disponenta i sadrži raspoložbu zaostavštinom. Za pravne poslove za slučaj smrti karakteristično je da je pravni učin, tj. skup činjenica, na osnovu kojeg nastaju, mijenjaju se ili prestaju prava, dovršen istom smrću disponenta. Kod ove vrste pravnih poslova smrt disponenta nije samo vremenski momenat do kojeg je zbog uslova ili roka odgođen pravni učinak perfektnog pravnog posla, kao što je to moguće kod pravnih poslova među živima, nego je smrt disponenta dio činjeničkog stanja, tj. pravna činjenica, bez koje pravni posao nije potpun.
Pravni poslovi za slučaj smrti, jednako kao i pravni poslovi među živima, mogu biti jednostrani, unilateralni, ili dvostrani, bilateralni, prema tome da li se radi o očitovanju volje jedne ili više osoba. Među jednostrane pravne poslove za slučaj smrti spadaju testament - oporuka i kodicil, a među dvostrane, u zakonodavstvima u kojima je dopušten, ugovor o nasljeđivanju - nasljedna pogodba. Kodicil kao poseban oblik naredbe posljednje volje nije predviđen u našem nasljednom pravu, dok je ugovor o nasljeđivanju isključen kao osnov pozivanja na nasljedstvo, uz sankciju ništavosti.
U pravnoj nauci je sporno, da li darivanje za slučaj smrti, donatio mortis causa, spada u pravne poslove za slučaj smrti ili u pravne poslove među živima. S obzirom na pomenute karakteristike pravnih poslova za slučaj smrti treba zaključiti da je darovanje, odnosno poklanjanje za slučaj smrti, uprkos svome nazivu, pravni posao među živima, čiji je učinak odgođen do časa smrti darodavca.
Oporuka - testament je jednostrana, opoziva, u propisanoj formi data izjava posljednje volje, kojom neka osoba raspolaže svojom imovinom, ili jednim njenim dijelom, za slučaj smrti.
Iz ove definicije testamenta proizilaze slijedeće njegove karateristike:
-
Testament je jednostrana izjava volje i, prema tome, jednostrani pravni akt. Za valjanost tog pravnog akta nije potrebna saglasna izjava volje neke druge osobe, pa niti one u čiju korist je testament sastavljen; ta osoba, međutim, može se poslije smrti ostavioca odreći nasljedsva koje joj je na osnovu testamenta pripalo.
-
Jednostranost izjave volje upućuje na njenu opozivost stojeći s njom u uskoj vezi. U tom se testament i razlikuje od ugovora o nasljeđivanju, koji se kao dvostrani pravni posao za slučaj smrti ne može jednostrano opozvati. Testator može u svako vrijeme, sve do njegove smrti, u cjelini ili djelimično opozvati svoj testament i napraviti novi. Načelo opozivosti testamenta prihvaćeno je u svim zakonodavstvima. Zbog toga je ništav ugovor kojim se neko obavezuje da unese neku odredbu u svoj testament ili da ju ne unese, odnosno da opozove neku odredbu iz svog testamenta ili da je ne opozove.
-
Testament je izjava posljednje volje, što znači da se volja koja je izražena u neopozvanom testamentu smatra posljednjom voljom ostaviočevom.
-
Testament je strogo formalan pravni akt. Pridržavanje zakonom propisane forme kod sastavljanja testamenta jedan je od uslova njegove pravovaljanosti.
-
Testamentom se raspolaže imovinom za slučaj smrti. Za pojam testamenta nije više bitno da se njom određuje jedan ili više univerzalnih nasljednika, kao što je to bio slučaj u rimskom pravu i u kasnijim zakonodavstvima koja su se i na području nasljednog prava oslanjala na rimsko i opšte pravo. Za razliku od testamenta, pod kodicilom se razumijeva opoziva izjava posljednje volje, kojom se ne postavlja nasljednik, nego se vrše druga raspolaganja imovinom za slučaj smrti. Međutim, stvarna razlika između testamenta i kodicila postepeno je sve više nestajala u toku vremena, dok se konačno u modrenim pravima nije gotovo u potpunosti izgubila.
-
Testament proizvodi pravno djelovanje tek u času smrti ostavioca, kojim časom njegova zasotavština po sili zakona prelazi na njegove nasljednike. Upravo zbog toga što je pravni učinak testamenta neposredno vezan za činjenicu smrti ostavioca, testament je pravni posao za slučaj smrti.
-
Testament je strogo lični akt, ostavilac ne može drugu osobu ovlastiti da u njegovo ime odredi nasljednika ili nasljedne dijelove pojedinih nasljednika. Prema tome, ne postoji mogućnost ni zakonskog zastupanja u sačinjavanju testamenta.
-
Za pravovaljanost testamenta kao jednostranog pravnog akta za slučaj smrti potrebno je da budu ispunjene određene materijalnopravne i formalnopravne pretpostavke.
-
Materijalnopravne pretpostavke za pravovaljanost testamenta jesu:
-
sposobnost ostavioca
-
slobodno i svjesno izjavljena volja koja mora odgovarati pravoj volji ostaviočevoj
-
-
Formalnopravne pretpostavke za pravovaljanost testamenta su ispunjene ako je testament sastavljen u obliku utvrđenom u zakonu i uz druge uslove predviđene zakonom, koji se odnose na pojedine oblike testamenta.
-
Sposobnost za sastavljanje testamenta, sposobnost za testiranje, testamenti factio activa, odgovara opštoj poslovnoj, djelatnoj, sposobnosti za sklapanje pravnih poslova. U načelu je svaka osoba koja ima potpunu poslovnu sposobnost sposobna i za testiranje, ali ne i obratno.
-
Sposobnost za sastavljanje testamenta ima svaka osoba koja je:
-
navršila petnaest godina života
-
sposobna za rasuđivanje.
-
-
-
Dob od navršenih petnaest godina života jedan je od uslova za sposobnost testiranja, koji predstavlja objektivni kriterijum u određivanju ove sposobnosti.
-
Postavlja se međutim pitanje da li je maloljetna osoba ispod petnaest godina koja je stupila u brak i time stekla potpunu poslovnu sposobnost, sposobna i za sastavljanje testamenta.
-
-
Sposobnost za rasuđivanje predstavlja subjektivan kriterijum u određivanju sposobnosti za sastavljanje testamenta. Sposobnost za rasuđivanje je pojam vrlo širokog značenja; njime se može označiti ono duševno stanje kod ostavioca u kojem je on sposoban shvatiti prirodu i pravni značaj svojih postupaka.
-
-
Sposobnost za testiranjem je potrebna ne samo za sastavljanje testamenta nego i za druge akte koji se odnose na testament kao što su izmjena, dopun i opoziv testamenta. Ova sposobnost mora postojati u času sastavljanja testamenta, kao i u času svakog kasnijeg akta posebno.
-
Kod sastavljanja sudskog testamenta mora sud po službenoj dužnosti paziti na okolnosti koje bi mogle biti važne za pravovaljanost testamenta, a naročito na one, po kojima se prosuđuje ostaviočeva sposobnost za sastavljanje testamenta.
-
Sposobnost stranog državljanina za sastavljanje testamenta prosuđuje se po zakonu zemlje, čiji je on državljanin ili po zakonu na koji taj zakon upućuje.
-
Testament je nevaljan ako sadrži nedostatke koji se odnose na njene materijalnopravne ili formalnopravne potrpeštine. Do nevaljanosti testamenta može, prema tome, doći zbog ostaviočeve nesposobnosti za sastavljanje testamenta, zbog nedostatka u volji ostavioca i zbog nedostatka u obliku testamenta.
-
Okolnost da ostavilac u vrijeme sastavljanja testamenta nije imao petnaest godina života ili da nije bio sposoban za testiranje dovodi do relativne ništavosti testamenta.
Ništavost testamenta
Član 65
Ništav je testament ako je zavještalac bio nesposoban za rasuđivanje, nije imao 15 godina, bio natjeran prijetnjom ili prinudom da ga sačini ili se odlučio da ga sačini usljed toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi.
Prijetnja, prinuda ili prevara povlači ništavost testamenta i kad potiče od trećeg lica.
Raspolaganja testamentom su ništava i kada postoji zabluda o činjenicama koje su pobudile zavještaoca da učini ta raspolaganja.
Ako su samo neke odredbe testamenta unesene u testament pod prijetnjom ili prinudom, usljed prevare ili u zabludi, ništave su samo te odredbe.
Poništenje testamenta iz razloga utvrđenih odredbama člana 65. Zakona o nasljeđivanju Republike Srpske može tražiti samo lice koje ima pravni interes i to u roku od jedne godine od kada je doznalo za postojanje uzroka ništavosti, a najdalje za deset godina od proglašenja testamenta.Poništenje testamenta prema nesavjesnom licu može se tražiti za 20 godina od proglašenja testamenta. Pravni posao za slučaj smrti proizvodi svoje djelovanje nakon smrti disponenta i sadrži raspolaganje ostavinom. Za pravne poslove za slučaj smrti karakteristično je da je pravni skup činjenica, na osnovu kojeg nastaju, mijenjaju se ili prestaju prava, dovršen u momentu smrti disponenta.
Kod ove vrste pravnih poslova smrt disponenta nije samo vremenski moment do kojeg je zbog uslova ili roka odgođen pravni učinak perfektnog pravnog posla, kao što je to moguće kod pravnih poslova među živima, nego je smrt disponenta dio činjeničnog stanja, tj. pravna činjenica bez koje pravni posao nije potpun. U pravnoj nauci je sporono, da li darovanje za slučaj smrti spada u pravne poslove za slučaj smrti ili u pravne poslove među živima. S obzirom na karakteristike pravnih poslova za slučaj smrti treba zaključiti da je darovanje za slučaj smrti, uprkos svome nazivu, pravni posao među živima, čiji je glavni učinak odgovđen do časa smrti darodavca.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Zajednička advokatska kancelarija Topić
Advokati Ružica Topić i Srđan Štrkić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Forma testamenta kao uslov za njegovu punovažnost
Član 67
Punovažan je onaj testament koji je sačinjen u obliku utvrđenom u zakonu i pod uslovima predviđenim u zakonu.
U ovom članu je istaknut još jedan bitan uslov pravovaljanosti testamenta: testament mora biti sastavljen u propisanom obliku. Oblik testamenta zajedno sa ostalim uslovima koji su vezani uz pojedine vrste zavještanja, sačinjavaju formalnopravne - vanjske - potrepštine testamenta.
Propisi o obliku testamenta nisu izraz formalizma, nego potrebe da se ostaviocu i ostavinskim interesentima pruži sigurnost i zaštita za ostvarivanje prave volje ostaviočeve u pogledu raspolaganja imovinom za slučaj smrti. Zakonom predviđeni formaliteti daju ujedno ostaviocu sigurnost da se neće bilo koja ni bilo kakva njegova izjava u pogledu imovine smatrati njegovom odredbom o imovini za slučaj smrti, već samo ona izjava iz koje s obzirom na održanu formu i ostale uslove predviđene zakonom može zaključiti da je data cum animo testandi. Propisani formaliteti imaju izvjesnu dokaznu funkciju, jer im je, između ostalog, i svrha da se osigura autentičnost izjave posljednje volje. Zbog svih ovih razloga forma je bitan element testamenta kao jednostranog pravnog akta te se nedostaci oblika ne mogu otkloniti dokazivanjem autentičnosti testamenta ili tumačenjem njegovog sadržaja.
Svojeručni testament
Član 68
Testament je punovažan ako ga je zavještalac napisao svojom rukom i ako ga je potpisao.
Za punovažnost svojeručnog testamenta nužno je da je u njemu naznačen datum kada je sačinjen.
Svojeručni testament - testamentum holographum - jest onaj oblik testamenta, kod kojeg je testator svojom rukom napisao i svojom rukom potpisao. Nije potrebno da pismeni sastav o izjavi posljednje volje sadrži i naslov s izričitom oznakom testament ili izjava posljednje volje ili tome sličnu oznaku. Dovoljno je da se iz konteksta isprave može sa sigurnošću zaključiti da se radi o testamentu.
Testament ne mora biti napisan na službenom jeziku, već je ostavilac ovlašten da je napiše na bilo kom domaćem jeziku ili na stranom jeziku ako ga on razumije. Nije isključena ni upotreba kojeg od neživih jezika, kao što su latinski ili stari grčki jezik. Vrsta pisma, alfabet, je irelevantna. Nedopušteno je, međutim, upotreba šifri i drugih znakova koji su poznati jedino ostaviocu i osobama u korist kojih su izvršena testamentarna raspolaganja.
Pisani testament pred svjedocima
Član 69
Zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament.
Pisani testament pred svjedocima - testamentum alographum - kao i svojeručni testament jedan je od dva predviđena oblika redovnog privatnog testamenta. Za valjanost ovog oblika testamenta traži se: svojeručni potpis pred svjedocima na već gotovom pismenom sastavu, njegova izjava pred svjedocima kojom potvrđuje da je to njegov testament i potpis svjedoka na samom testamentu.
Ovim oblikom testamenta mogu se koristiti samo osoba koja zna da čitati i pisati. Potrebno je osnovno znanje i za čitanje i za pisanje. Osoba koja zna samo pisati, ili čak samo potpisati se, nije u mogućnosti da pregleda i ustanovi ono što je napisano. Štaviše, nije dovoljno da ostvilac zna čitati i pisati, već se traži da on bude u stanju služiti se svojim znanjem. Zbog toga osoba koja je stekla potrebno znanje iz pisanja, ali usljed fizičkih nedostataka koji su kasnije nastupili nije u mogućnosti potpisati se, može izjaviti svoju posljednju volju samo u obliku sudskog testamenta. Ostavilac koji je potpuno pismen, ali je u nemogućnosti da zbog fizičkih nedostataka na primjer zbog sljepoće, pročita testament, dok je inače, u stanju da je napiše, može sastaviti svojeručni testament ili se služiti sudskim testamentom, ali ne i pisanim testamentom pred svjedocima.
Svoj potpis mora ostavilac staviti ispod teksta testamenta, dok se testamentarni svjedoci mogu potpisati na bilo kom mjestu izvan teksta, ali uvijek na samoj ispravi. Potpisivanje ostavioca i svjedoka treba izvrđiti uz oznaku imena i prezimena ili bar uz oznaku prezimena i početnog slova imena. Rukoznak nije dovoljan, što se posebno odnosi na ostavioca koji se ne bi ni mogao koristiti pismenim testamentom pred svjedocima ako nije pismen. Ostavilac, bi se, međutim, umjesto imenom i prezimenom mogao potpisati svojim poznatim pseudonimom ako se inače njime služi u pravnom i društvenom prometu.
Sudski testament
Član 70
Testament može zavještaocu sačiniti po njegovom kazivanju sudija nadležnog suda koji će prethodno utvrditi identitet zavještaoca. Pošto zavještalac ovakav testament pročita i potpiše, sudija će potvrditi na samom testamentu da ga je zavještalac u njegovom prisustvu pročitao i potpisao.
Sudski testament (testamentom iudiciale) je oblik javne redovne oporuke koju oporučitelju po njegovom kazivanju sastavlja sudac nadležnog suda. Po našem nasljednom pravu može se sudski testament kod suda praviti samo usmeno, na sudski zapisnik (testamentom apud : acta conditum). Pismeni oblik sudske oporuke (testamentum iudici ob-latum), kod kojeg oporučitelj sudu predaje gotov pismeni sastav s vlastoručnim potpisom nije preuzet u Zakon o nasljeđivanju. Postoje dvije varijante sudskog testamenta, svaki s posebnim formalitetima:
-
sudski testament osobe koja zna i može čitati i pisati; o toj se varijanti govori u ovom članu
-
sudski testament osobe koja nije u stanju testament i pročitati;
na ovu se varijantu odnosi idući član.
U obliku sudskog testamenta može, prema tome, izjaviti svoju posljednju volju svaka osoba koja ima testamentarnu sposobnost, bez obzira na to da li je pismena ili nepismena. Nepismene su osobe, međutim, u svakom slučaju upućene na sastavljanje sudskog testamenta, ukoliko nema uslova za sastavljanje testamenta u kojem od izvanrednih oblika.
Sudski testamenti kao javne isprave imaju jaču dokaznu snagu od privatnih, jer se kod javnih isprava presumira njihova autentičnost. Izjavljivanje posljednje volje u obliku sudskog testamenta ima,osim toga; u pogledu sigurnosti i de facto većih prednosti nego u obliku privatnih oporuka. To vrijedi u prvom redu za održavanje formalnih potrepština testamenta. Isto je tako ovim oblikom testamenta u najvećoj mjeri osigurano izražavanje prave volje testatora i time otklonjena opasnost poništenja testamenta zbog materijalnopravnih nedostataka. Pored svega toga, međutim, sudska testament nema jaču pravnu snagu od privatnog testamenta u pogledu međusobnog odnosa, jer će oba ostati na snazi, ukoliko nisu međusobno u suprotnosti, niti je raniji opozvan kasnijim, a ako su u suprotnosti, vrijediće onaj koji je noviji.
Za sastavljanje sudskog testamenta nadležan je svaki osnovni sud,bez obzira na prebivalište ili boravište testatora. Ove poslove vrši sudac pojedinac. Kako se prema odredbama Zakona o svim radnjama u vezi sa sastavljanjem sudskog testamenta, te opozivanjem i čuvanjem istog mora sastaviti sudski zapisnik u kojem se utvrđuje i tekst testamenta, potrebno je, da kod tih radnji učestvuje zapisničar. Učestvovanje zapisničara nema, međutim, značaj bitnog uslova za pravovaljanost testamenta.
Sudski testament bez svjedoka (tj. oporučnih, koje treba razlikovati od svjedoka identiteta) mogu praviti samo osobe koje su u stanju čitati i pisati. Onaj kome manjka bilo jedan ili drugi od ovih dvaju elemenata pismenosti, ili koji nije u stanju njima se služiti, mora pred sudom, praviti testament uz učestvovanje dva svjedoka.
Sudac sastavlja testament po kazivanju testatora. Pod izrazom "kazivanje" treba razumjeti usmeno saopštavanje.
Dopušteno je da se testator pri tom služi svojim pismenim bilješkama ili nacrtom testamenta, ali ne na taj način da on sam diktira u zapisnik svoj koncept. Bilo bi pogotovo nepravilno kada bi sudac od testatora primio gotov
"zapisnik" s tekstom testamenta koji je napravljen izvan suda (npr. od advokata ili druge osobe) i nakon potpisivanja od strane testatora i sudskih službenika priložio ga spisu ili ga predao testatoru kao da se radi o testamentu sastavljenim pred sudom.
Isključivo pismenim načinom saopštavanje volje ne može se služiti ni testatorkoji je nijem, već je u takvom slučaju potreban tumač i dva svjedoka koji se mogu s testatorom sporazumjeti. Kod sastavljanja sudskog testamenta važno je da sudac ne samo pazi na okolnosti koje bi mogle biti važne za pravovaljanost testamenta nego da nastoji, da u testamentu dođe do izražaja stvarna volja testatorova, objašnjavajući mu pri tom propise koji ga ograničavaju u raspolaganju testamentom.
Prije nego što prijeđe na utvrđivanje teksta testamenta, sudac mora utvrditi identitet zavještaoca. Ako ga poznaje lično po imenu, nisu potrebna druga ispitivanja u tom pravcu. Ako ga ne poznaje uopšte ili ga poznaje samo lično, a ne i po imenu, ili samo po imenu, a ne i lično, potrebno je njegov indetitet utvrditi izjavom dvaju punoljetnih svjedoka koje sudac pozna lično ili čiji je identitet utvrdio ispravama izdanim od nadležnih organa. Za utvrđivanje identiteta zavještaoca dovoljan je jedan svjedok ako zavještalac predoči ispravu izdanu od nadležnog organa, snabdjevenu fotografijom i potpisom. Zadatak svjedoka identiteta sastoji se samo u potvrđivanju da je zavještalac osoba za koju se izdaje, uz njihovu dužnost da potpišu zapisnik o sastavljanju testamenta odnosno da na njega stave svoj rukoznak. Njihova prisutnost u ostalim fazama sastavljanja testamenta nije potrebna.
Zavještaocu koji ne zna službeni jezik mora sudac sastaviti testament uz učestvovanje zakletog tumača i u prisutnosti dva svjedoka koji uz službeni jezik poznaju i jezik zavještaoca. Ovi svjedoci imaju svojstvo oporučnih svjedoka (kvalifikovani oporučni svjedoci).
Nakon što sudac prema kazivanju zavještaoca, formuliše tekst testamenta po mogućnosti riječima samog zavještaoca,
preostaju još tri radnje kojima se završava akt sastavljanja sudskog testamenta: čitanje testamenta od strane zavještaoca, potpisivanje testamenta s njegove strane i potvrda suca na testamentu da su ove radnje u njegovoj prisutnosti
izvršene. Zavještalac mora testament stvarno pročitati, i to u cijelosti, bez obzira na to što je sudac tekst testamenta glasno diktirao u zapisnik.
Svoj potpis treba zavještalac izvesti ispisavanjem imena i prezimena, jer se ovdje radi o javnoj ispravi. Sudac koji sastavlja testament mora na ovo paziti po službenoj dužnosti, Ako se, međutim, uzme u obzir da se kod vlastoručnog testamenta kao potpis može smatrati i ispisivanje poznatog pseudonima ili nadimka, onda se sudski testament, kod kojeg su ostale garancije istinitinosti neuporedivo jače nego kod privatnog testamenta, ne bi mogao smatrati nevaljanim samo zbog toga što se zavještalac umjesto potpisa imenom i prezimenom potpisao svojim pseudonimom.
Rukoznak ne može zamijeniti potpis ni u onom slučaju kada je zavještalac pismen (zna čitati i pisati), ali zbog fizičkih smetnji nije u stanju potpisati testament. U ovom slučaju mora se sudski testament sastaviti uz formalnosti navedene u čl. 71'. Zakona o nasljeđivanju Republike Srpske.
Potpis zavještaoca stavlja se ispod teksta testamenta (zapisnika); potpisivanje treba uslijediti neposredno nakon toga kako je zavještalac pročitao testament, tako da čitanje i potpisivanje testamenta od strane zavještaoca predstavlja dvije međusobno povezane radnje. Ako se zapisnik, na kojem je pisan testament sastoji od više listova, zavještalac mora posebno potpisati svaki list.
Potvrda od strane suca da su radnje, predviđene u stavu 2. izvršene, jest završni akt u sastavljanju sudskog testamenta. Potvrda suca je integralni dio ovog testamenta i bez te potvrde testament ne bi bio valjan. Potvrda sadrži konstataciju da je zavještalac u prisutnosti suca pročitao i potpisao testament. Pismeni sastav testamenta postaje javnom ispravom istom onda kada sudac potpiše zapisnik na kojem je testament sastavljen. Zapisnik potpisuju osim suca zapisničar i svjedoci identiteta, ako ih je bilo.
Sudski testament ako zavještalac nije u stanju da ga pročita
Član 71
U slučaju da zavještalac nije u stanju da pročita testament koji mu je sačinio sudija, ovaj će ga pročitati zavještaocu u prisustvu dva svjedoka.
Zavještalac će zatim u prisustvu dva svjedoka potpisati testament ili staviti na njega otisak prsta pošto izjavi da je to njegov testament.
Svjedoci će se potpisati na testamentu.
Sudija će na testamentu potvrditi da su sve ove radnje izvršene.
U slučaju da ostavilac nije u stanju da pročita testament koji mu je sastavio sudac, ovaj će je pročitati ostaviocu u prisutnosti dva svjedoka, pa će onda ostavilac u prisustvu istih svjedoka testament potpisati, ili staviti na njega svoj rukoznak, pošto izjavi da je to njegov testament.
Svjedoci će se potpisati na samom testamentu.
Sudac će na testamentu potvrditi da su sve radnje izvršene.
Na zavještavanje u obliku sudskog testamenta uz prisustvo svjedoka upućene su osobe:
-
koje ne znaju ili nisu u stanju čitati i pisati
-
koje znaju i mogu pisati, ili znaju i čitati, ali nisu u stanju čitati
-
koje znaju i mogu čitati, ali ne znaju pisati
-
koje znaju pisati i čitati, ali nisu u stanju pisati
-
koje ne znaju službeni jezik
-
koje su nijeme.
Svjedoci koji u navedenim slučajevima učestvuju kod sastavljanja sudskog testamenta nazivaju se oporučnim svjedocima, za razliku od tzv. svjedoka identiteta ostavioca. Oporučni svjedoci nisu obični dokazni svjedoci, već njihova uloga prilikom sastavljanja testamenta ima određeni solemnitetni karakter, pa se ti svjedoci nazivaju i solemnitetnim (solenitetnim) svjedocima.
Oporučni svjedoci mogu, ali ne moraju prisustvovati utvrđivanju teksta testamenta. Njihova uloga je u tome da prisustvuju čitanju testamenta ostaviocu od strane suca i izjavi ostavioca, kojom potvrđuje da je pismeni sastav koji je pročitao sudac njegoa posljednja volja, zatim da prisustvuju potpisivanju testamenta odnosno stavljanju rukoznaka na testament od strane ostavioca i konačno da se potpišu na samom testamentu. Samo onda kada ostavilac ne zna službeni jezik ili ako je nijem, moraju oporučni svjedoci prisustvovati čitavom toku sastavljanja sudskog testamenta, jer je njihova uloga u ovom slučaju nešto šira: njihovom prisutnošću pojačava se garancija da je izjava posljednje volje ostavioca, koji ne zna službeni jezik ili onog koji je nijem, vjerno unesena u sudski zapisnik.
Testamentarni svjedoci, ako nisu ujedno i svjedoci identiteta, ne moraju ostavioca poznavati. Oni ne treba ni da budu formalno pozvani na vršenje ove funkcije kao svjedoci testamenta (testes rogati), ali ih se ipak mora upozoriti na razlog i svrhu njihove prisutnosti kod sastavljanja testamenta.
Nakon što sudac ostaviocu u prisustvu oba svjedoka pročita testament, ostavilac mora prije potpisivanja testamenta pred oba istovremeno prisutna svjedoka izjaviti da je to njegov testament. Ova izjava nije vezana za neku određenu formu, ali svakako mora biti jasna, tako da u tom pogledu ne bude nikakve sumnje. Dovoljno je da ostavilac na pitanje koje mu je u tom pravcu postavljeno da potvrdan odgovor.
Ostavilac koji zna i može pisati stavlja na testament svoj potpis, a onaj koji ne zna ili nije u stanju pisati svoj rukoznak. Svoj rukoznak na testament mjesto potpisa može staviti i ostavilac koji zna i može pisati, jer je za valjanost testamenta bitno da se održe formalnosti koje su propisane za ovaj oblik testamenta. Postavlja se, međutim, pitanje kako treba postupati kada ostavilac zbog fizičkih smetnji nije u stanju da na testament stavi ni svoj rukoznak. Mislimo da je u ovom slučaju dovoljno da sudac na samom testamentu konstatuje ovu okolnost.
Potpis svjedoka na testamentu ne može se zamijeniti njihovim rukoznakom, jer kao oporučni svjedoci mogu fungirati samo osobe koje znaju čitati i pisati. To ne vrijedi za svjedoke identiteta, koji mogu na zapisnik staviti svoj rukoznak ako ne znaju pisati. Potvrda suca na testamentu da su sve predviđene radnje izvršene jest integralni dio sudskog testamenta. Bez ove potvrde testament ne bi bio valjan.
Testament sačinjen kod notara
Član 72
Testament može zavještaocu sačiniti notar.
Notar sačinjava testament samo u formi originala notarski obrađene isprave, koji stavlja u poseban omot, zapečati i čuva u svojoj arhivi ili ga predaje zavještaocu, na njegov zahtjev.
Predavanje testamenta sudu
Član 73
Zavještalac može testament predati na čuvanje nadležnom sudu u otvorenom ili zatvorenom omotu, o čemu će sud sastaviti zapisnik, testament staviti u zaseban omot koji će zapečatiti i čuvati u sudu.
Na pravovaljanost testamenta nema nikakvog uticaja okolnost, na kom je mjestu testamenta pohranjen ili u čijim je rukama u vrijeme otvaranja nasljedstva zatečena. Prednosti koje u tom pogledu mogu postojati s obzirom na ovaj ili onaj način čuvanja testamenta nisu pravne nego faktičke prirode. Uvažavanjem ovih praktičnih prednosti koje su spojene čuvanjem testamenta na mjestu osiguranom od tuđeg uticaja, zakonom se daje testatoru mogućnost da svoj testament povjeri na čuvanje sudu.
Povjeravanjem testamenta sudu na čuvanje osigurava se testament od slučajnog ili namjernog uništenja ili od neovlaštenog ispravljanja, a uz to se u znatnoj mjrei otežava mogućnost podmetanja lažnog testamenta. Osim toga testator na taj način postiže da druge osobe prije proglašavanja testamenta, do kojeg dolazi istom poslije njegove smrti, ne mogu doznati za njegova testamentarna raspolaganja, što za njega u izvjesnim situacijama može biti od velike važnosti.
Povjeravanje, predaja testamenta sudu na čuvanje treba razlikovati od oblika pismenog izjavljivanja posljednje volje pred sudom, testamentum iudici oblatum. Razlika između pismenog oblika sudskog testamenta i predaje testamenta sudu na čuvanje jest u tome, što u prvom slučaju, sud zapisnički ovjerava autentičnost testamenta, čime testament koji je napisao testator ili treća osoba po njegovom kazivanju postaje javnim testamentom, dok u drugom slučaju sud potvrđuje samo činjenicu predaje odnosno prijema testamenta na čuvanje. U prvom slučaju radi se o pravljenju sudskog testamenta u drugom o pohranjivanju već gotovog, perfektnog testamenta.
Predajom testamenta sudu na čuvanje ne mijenja se oblik ni karakter testamenta, zbog toga vlastoručni testament, odnosno pismeni testament pred svjedocima ostaje privatnim testamentom i nakon predaje sudu. Sudu se mogu predati na čuvanje samo redovni testamenti. Prema odredbi ovog člana od redovnih testamenata mogu se predati sudu na čuvanje samo vlastoručni testament, pisani testament pred svjedocima i onaj testament koji je sastavljen pred našim konzularnim ili diplomatskim predstavnikom u inostranstvu. Međutim, testator kome je testament sastavio naš konzulrani odnosno diplomatski predstavnik, može ovaj testament ostaviti na čuvanje i odnosnom diplomatskom konzularnom predstavniku.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Zajednička advokatska kancelarija Topić
Advokati Ružica Topić i Srđan Štrkić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Sačinjavanje pisanog testamenta pred svjedocima, sudskog testamenta i testamenta sačinjenog kod notara
Član 74
Svjedoci pri sačinjavanju pisanog testamenta pred svjedocima, sudskog testamenta i testamenta sačinjenog kod notara moraju biti lica koja ispunjavaju sljedeće kumulativno postavljene uslove, a to su:
a) punoljetna lica
b) poslovno sposobna lica
v) lica koja znaju čitati i pisati i
g) lica koja razumiju jezik na kome je testament sačinjen.
Svjedoci pri sačinjavanju pisanog testamenta pred svjedocima, sudskog testamenta i testamenta sačinjenog kod notara ne mogu biti, niti testament mogu sačiniti po kazivanju zavještaoca u svojstvu sudije ili notara sljedeća lica:
a) potomci zavještaoca
b) usvojenici zavještaoca i njihovi potomci
v) preci zavještaoca i njegovi usvojioci
g) srodnici zavještaoca u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno i
d) supružnici lica iz t. a), b), v) i g) ovog stava i supružnik zavještaoca.
Sposobnost da neko bude testamentarnim svjedokom odnosi se na formalne, vanjske, potrepštine testamenta, što znači da je postojanje ove sposobnosti jedan od elemenata oblika testamenta i prema tome uslov njegove valjanosti. Nesposobnost za testamentarno svjedočenje može biti apsolutna ili relativna, prema tome da li je razlog isključenja svjedoka takav, da djeluje uopšte, u svakom slučaju, ili takav da važi samo za konkretni slučaj.
Apsolutno su nesposobni kao testamentarni svjedoci maloljetne osobe i osobe koje su potpuno ili djelimično lišene poslovne sposobnosti. Maloljetnike koji su stupili u brak i time stekli potpunu poslovnu sposobnost trebalo bi smatrati sposobnim za testamentarno svjedočenje. U grupu apsolutno nesposobnih testamentarnih svjedoka spadaju i osobe koje su nesposobne za testamentarne svjedoke s obzirom na određeni oblik testamenta. To su kod pismenog testamenta pred svjedocima osobe koje ne znaju čitati ili pisati, za nesposobnost svjedočenja je dovoljno nepoznavanje bilo kojeg od ova dva elementa pismenosti. Kod sudskog testamenta osobe koje na znaju čitati ili pisati, bilo jedno, bilo drugo i koje ne razumiju jezik na kome je testament sastavljen, službeni jezik, ako testator ne zna službeni jezik, onda su kao testamentarni svjedoci nesposobne osobe koje ne znaju jezik testatora, iako razumiju službeni jezik, a ako je testator nijem, onda i osobe koje se ne mogu s njime sporazumjeti, kod usmenog testamenta osobe koje ne razumiju jezik na kome je testament sastavljen.
Raspolaganje u korist sudije, svjedoka i njihovih bližih srodnika
Član 75
Ništave su odredbe testamenta kojim se ostavlja nešto sudiji ili notaru koji je testament sačinio, svjedocima pri njegovom sačinjavanju, kao i precima, potomcima, braći i sestrama i supružnicima ovih lica.
Odnos srodstva i tazbinska veza između svjedoka i osobe kojoj je nešto testamentom ostavljeno jest razglog ništavosti odnosne testamentarne odredbe, dok razlog nesposobnosti za testamentarno svjedočenje leži u odnosu srodtva i tazbinskoj vezi između osobe i testatora. Isto je tako ništava i testamentarna odredba kojom se nešto ostavlja sucu koji je testament sastavio ili testamentarnim svjedocima. Odredba ovog člana o ništavosti testamentarnih raspolaganja u korist suca, svjedoka i njihovih bližih srodnika odnosi se mutati mutandis i na službena lica i svjedoke koji sudjeluju pri sastavljanju diplomtaskog testamenta, testamenta na brodu i vojničkog testamenta.
Nije ništava odredba testamenta kojom se nešto ostavlja zapisničaru sudskog testamenta, što se da opravdati da i pisac alografske oporuke može biti ne srodnik oporučiteljev ili nasljednikov nego i osoba kojoj je oporukom nešto ostavljeno, dakle, i sam nasljednik. Testament je i u ovom slučaju ništav samo u onom dijelu na koji se odnosi razlog nišravosti. Prema tome su ništave samo one odredbe kojima je nešto ostavljeno osobama navedenim u ovom članu, dok ostali sadržaj testamenta ostaje na snazi. Raspolaganja u korist suca, svjedoka i njihovih bližih srodnika predstavljaju nedostatke u obliku testamenta. Jednako kako su ništava raspolaganja u korist suca, svjedoka i njihovih bližih srodnika učinjena u alografskom i sudskom testamentu i njemu izjednačenim testamentima, ništagva su i raspolaganja u korist svjedoka i njihovih bližih srodnika sadržana u usmenom testamentu, samo što je kod ovog posljednjeg ništavost testamentarnih raspolaganja proširena i na pobočne srodnike trećeg i četvrtog stepena.
Testament sačinjen pred konzularnim ili diplomatskim predstavnikom u inostranstvu
Član 76
Testament može sačiniti državljanin Republike Srpske u inostranstvu, po odredbama koje važe za sačinjavanje sudskog testamenta, konzularni predstavnik ili diplomatski predstavnik Bosne i Hercegovine koji vrši konzularne poslove.
Sastavljanje testamenta našim državljanima u inostranstvu jedna je od redovnih dužnosti konzula, koja proizilazi iz načela da su konzuli, u odnosu na naše državljane u inostranstvu, nadležni, između ostalog i za vršenje izvjesnih poslova koje u zemlji obavlja vanparnični sud. Testament našim državljanima u inostranstvu može sastaviti pored šefa konzulata samo onaj službenik konzularnog ranga koga je šef konzulata izričito ovlastio na izdavanje javnih isprava.
Konzularne funkcije vrše, međutim, u izvjesnim slučajevima i konzularni odjeli ambasada i poslanstava. Do ovog spajanja diplomatske i konzularne djelatnosti dolazi obično onda ako u glavnom gradu neke države nema konzulata, pa njegove funkcije vrši diplomatsko predstavništvo. U konzularnom odjelu diplomatskog predstavništva pravo na izdavanje javnih isprava pripada šefu predstavništva ili, na osnovu njegovog ovlaštenja, šefu konzularnog odjela. Ako šef konzularnog odjela ima svoj vlastiti patent, on javne isprave izdaje u svoje ime.
Testament sačinjen na brodu
Član 77
Na brodu testament može sačiniti zapovjednik broda, po odredbama koje važe za sačinjavanje sudskog testamenta.
Testament koji je sačinjen na brodu prestaje da važi 30 dana nakon povratka zavještaoca u Republiku Srpsku.
Testament sačinjen za vrijeme mobilizacije ili rata
Član 78
Za vrijeme mobilizacije ili rata može, po odredbama koje važe za sačinjavanje sudskog testamenta, sačiniti testament licu na vojnoj dužnosti komandir čete ili drugi starješina njegovog ili višeg ranga ili drugo lice u prisustvu kojeg od ovih starješina, kao i svaki starješina odvojenog odreda.
Ovako sačinjen testament prestaje da važi po isteku 60 dana po završetku rata, a ako je zavještalac ranije ili kasnije demobilisan po isteku 30 dana od demobilisanja.
Testament sastavljen za vrijeme mobilizacije ili rata je oblik vanrednog testamenta i nativa se obično vojničkim testamentom, testamentum militare, koji naziv sasvim adekvatan za ovaj vid testamenta, jer se njime mogu koristiti ne samo vojnici kako bi to proizilazilo iz etimološkog značenja riječi vojnički, nego i sve druge osobe koje se za vrijeme mobilizacije ili rata nađu na vojnoj dužnosti, dakle i oficiri, podoficiri i druge vojne osobe.
Sastavljanje vojničkog testamenta dolazi u obzir samo za vrijeme mobilizacije ili rata, a njom se može koristiti jedino osoba koja se za vrijeme tih stanja nalazi na vojnoj dužnosti. Sporedno je da li je mobilizacija opšta ili djelimična. U stanju rezerve ne može se ova vrsta testamenta sastavljati. Vojnički testament se sastavlja uz formalitete koji su predviđeni za sudski testament.
Usmeni testament
Član 79
Zavještalac može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred tri svjedoka samo ako usljed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pisani testament.
Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestanka izuzetnih prilika iz stava 1. ovog člana.
Usmeni testament je jedini oblik tzv. vanrednog testamenta. On je vanredan zato jer se može praviti samo u izvanrednim prilikama, pa mu je zbog toga i vrijeme važenja ograničeno. O pitanju usmenog testamenta bile su, de lege ferenda, već u staroj Jugoslaviji vođene opsežne diskusije. Većina učesnika u tim diskusijama izjasnila se za ukidanje te vrste testamenta ili bar da se on uvede samo kao izuzetan oblik. Usmeni testament kao oblik vanrednog testamenta ima za razliku od testamenta na brodu i vojničkog testamenta koji takođe spadaju u kategoriju izvanrednih testamenata i izvjesne karakteristike povlaštenosti. Dok se kod sastavljanja testamenta na brodu i vojničkog testamenta moraju ispuniti svi formalni uslovi kao i kod sudskog testamenta, a vanrednost se odnosi samo na mjesto odnosno vrijeme sastavljanja, dotle se kod usmenog testamenta traži manje formaliteta nego kod redovnih testamenata. Otpada, naime pismeni sastav koji je bitan element ne samo kod redovnih nego i kod ostalih vanrednih testamenata. Povlaštenost se, prema tome, odnosi samo na formalne potrebe testamenta, dok materijalne potrebe, dob od navršenih šesnaest godina, sposobnost za rasuđivanje, slobodno i savjesno izražena volja, moraju biti u potpunosti ispunjene.
Dopustivost usmenog testamenta kao oblik vanrednog testamenta vezana je uz postojanje izuzetnih prilika. Da li su, međutim, u konkretnom slučaju postojale izuzetne prilike, to je quaestio facti. Naš zakonodavac nije u tom pogledu prihvatio metod taksativnog nabrajanja slučajeva koji bi predstavljali izuzetne prilike kao što je to učinjeno u nekim drugim zakonodavstvima. Umjesto toga naš je zakonodavac generalnom formulacijom, u obliku pravnog standarda dao široku mogućnost individualizacije za svaki pojedini slučaj. Nije, međutim, dovoljno da postoje izuzetne prilike u objektivnom smislu, već je dopustivost usmenog testamenta vezana i uz određeni subjektivni momenat na strani testatora. Traži se, dakle, ne samo da su postojale izuzetne prilike nego da su one u konkretnom slučaju i spriječile testatora u sastavljanju pisanog testamenta.
Osim izuzetnih prilika opšteg značaja kao što su poplave, ratne operacije, brodolom, epidemija itd. do kojih je došlo iznenada i koje ostavilac nije mogao predvidjeti niti im se suprostaviti, mogu postojati i izvanredne prilike u kojima se našao sam ostavilac. Takav bi slučaj potojao, ako je, na primjer, neku osobu na visokim planinama zadesila nezgoda takve prirode da se zbog nje našla u velikoj opasnosti po život, a uz to i u takvoj situaciji da joj nije bilo moguće sastaviti pisani testament. Upravo zbog toga što je zakonom data dovoljno široka mogućnost za rješavanje raznih situacija koje se mogu pojaviti u stvarnom životu u vezi s potrebom pravljenja usmenog testamenta, u tom smislu ne treba ići previše daleko. Usmeni testament predstavlja izuzetan oblik testamenta, a pojam izuzetnosti isključuje ekstezivnu primjenu. Inače bi se moglo desiti, da se kroz širinu izraza provuče na druga vrata usmeni testament kao stvarno redovni oblik testiranja.
Za valjanost usmenog testamenta postrebna je da posljednja volja bude izražena pred dva svjedoka. Ne traži se da oba svjedoka budu istovremeno prisutna iako bi, u pravilu trebalo tako da bude. Međutim, s obzirom na posebne okolnosti nekog slučaja, može se dopustiti i odstupanje od tog pravila. Čini se da je takva mogućnost predviđena i samim zakonom, kada se upotrebljava izraz pred dva svjedoka, a ne u prisutnosti dva svjedoka kao kod pisanog testamenta pred svjedocima. Testator treba svoju poslednju volju pred svjedocima izjaviti usmeno. S obzirom na određenost ovog izraza koji je sadržan i u samom nazivu testamenta ne bi ovdje došao u obzir drugi način izjavljivanja volje. Naročito ne bi došlo u obzir pismeno saopštenje poslednje volje, jer u slučaju ako je testator u stanju pisati, onda je u mogućnosti da napravi pisani testament bilo holografski, bilo alografski. Za svjedoke se traže isti uslovi kao i kod sudskog testamenta, samo što nije potrebno da znaju čitati i pisati.
Svjedoci pri sačinjavanju usmenog testamenta
Član 80
Pri sačinjavanju usmenog testamenta mogu biti svjedoci samo lica koja mogu biti svjedoci pri sačinjavanju sudskog testamenta, ali ne moraju znati čitati i pisati.
Dužnost svjedoka usmenog testamenta
Član 81
Svjedoci pred kojima je zavještalac usmeno izjavio svoju posljednju volju dužni su da bez odgađanja napišu izjavu zavještaoca i da je što prije predaju sudu ili da je usmeno ponove pred sudom iznoseći kada, gdje i u kojim prilikama je zavještalac izjavio svoju posljednju volju.
Izvršenje ove dužnosti nije uslov za punovažnost usmenog testamenta.
Svjedoci usmenog testamenta svoju dužnost mogu izvršiti na dva načina. Prvi je da ili da izjavu posljednje volje koju je zavještalac pred njima dao pismeno sastave i zatim da taj pismeni sastav predaju sudu, pismeni sastav treba da učine bez odlaganja, tj. čim im to s obzirom na postojeće prilike bude moguće, a sudu treba da ga predaju što prije, tj. bez nepotrebnog odgađanja, pismeni sastav moraju oba svjedoka potpisati, ili da izjavu testatora usmeno ponove pred sudom i u ovom slučaju trebaju svjedoci postupati bez odlaganja.
Raspolaganje usmenim testamentom u korist svjedoka i njihovih bližih srodnika
Član 82
Ništave su odredbe usmenog testamenta kojima se ostavlja nešto svjedocima pri njegovom sačinjavanju, njihovim supružnicima, njihovim precima, njihovim po tomcima, njihovim srodnicima u pobočnoj liniji do četvrtog stepena srodstva zaključeno i supružnicima svih ovih lica.
Krug nasljednika koji nasljeđuju po pravu predstavljanja u našem pravu ograničen je na prva tri zakonska nasljedna reda. Unutar ovih redova pravo predstavljanja se primjenjuje neograničeno - sve dok ima potomaka lica koje ne može ili ne želi da naslijedi ostavioca. Poslije trećeg zakonskog nasljednog reda, u našem pravu se ne primjenjuje pravo predstavljanja.
Međunarodni testament
Član 83
Međunarodni testament (u daljem tekstu: testament) je punovažan u pogledu oblika, bez obzira na mjesto gdje je napravljen, gdje se nalaze dobra, državljanstvo, prebivalište ili boravište zavještaoca, ako je napravljen u obliku testamenta, saglasno odredbama čl. 83. do 86. ovog zakona.
Ništavost testamenta iz stava 1. ovog člana ne utiče na njegovu eventualnu punovažnost u pogledu oblika kao testamenta druge vrste.
Član 84
Ovaj zakon ne primjenjuje se na oblike testamentarnih odredbi koje su u istom pismenu sačinila dva ili više lica.
Oblik međunarodnog testamenta
Član 85
Testament mora biti napravljen u pisanom obliku.
Zavještalac ne mora svojeručno napisati testament.
Testament može biti napisan na bilo kom jeziku, rukom ili na neki drugi način.
Član 86
U prisustvu dva svjedoka i lica ovlašćenog za testament, zavještalac izjavljuje da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovom sadržinom.
Zavještalac nije dužan da sa sadržinom testamenta upozna svjedoka niti ovlašćeno lice.
Potpis na međunarodnom testamentu
Član 87
U prisustvu svjedoka i ovlašćenog lica, zavještalac potpisuje testament ili ako ga je prethodno potpisao, priznaje i potvrđuje svoj potpis.
Ako zavještalac nije u stanju da potpiše, saopštiće razlog ovlašćenom licu koje će to zabilježiti na testamentu. Osim toga, zakon prema kojem određeno lice može ovlastiti zavještaoca da zatraži da ga drugo lice u njegovo ime, potpiše na testamentu.
Svjedoci i ovlašćeno lice u prisustvu zavještaoca stavljaju istovremeno svoje potpise na testament.
Član 88
Potpisi se moraju staviti na kraju testamenta.
Ako se testament sastoji od više listova, svaki list mora da potpiše zavještalac ili ako on nije u stanju da potpiše, drugo lice u njegovo ime ili ako ga nema, ovlašćeno lice. Svaki list mora biti obilježen brojem.
Datum međunarodnog testamenta
Član 89
Datum testamenta je datum pod kojim ga je potpisalo ovlašćeno lice.
Ovaj datum mora biti stavljen na kraju testamenta od ovlašćenog lica.
Izjava o čuvanju međunarodnog testamenta
Član 90
Ako ne postoji obavezan propis o čuvanju testamenta, ovlašćeno lice, upitaće zavještaoca da li želi dati izjavu u pogledu čuvanja testamenta. U tom slučaju i na izričit zahtjev zavještaoca, mjesto gdje on ima namjeru da čuva testament zabilježiće se u potvrdi.
Potvrda međunarodnog testamenta
Član 91
Ovlašćeno lice priložiće testamentu potvrdu na obrascu propisanom odgovarajućom međunarodnom konvencijom.
Član 92
Potvrda se sastavlja u dva primjerka, od kojih jedan čuva ovlašćeno lice, a drugi se predaje zavještaocu.
Član 93
Osim ako se protivno ne dokaže, potvrda ovlašćenog lica uzima se kao dovoljan dokaz formalne punovažnosti pismena kao testamenta u smislu ovog zakona.
Član 94
Nepostojanje ili nepravilnost potvrde ne utiče na formalnu punovažnost testamenta napravljenog u skladu sa ovim zakonom.
Opozivanje međunarodnog testamenta
Član 95
Testament podliježe redovnim propisima o opozivanju testamenta.
Sastavljanje i čuvanje međunarodnog testamenta
Član 96
Ovlašćeno lice za sastavljanje testamenta, u smislu ovog zakona je sudija osnovnog suda, notar, konzularni predstavnik ili diplomatski predstavnik Bosne i Hercegovine koji vrši konzularne poslove i zapovjednik broda.
Zavještalac može testament ostaviti na čuvanje kod osnovnog suda ili notara. U tom slučaju sudija će narediti da se testament stavi u poseban omot i zapečati, a notar će postupiti po propisima kojim se uređuje notarska služba.
Svjedoci i tumači međunarodnog testamenta
Član 97
Pri sačinjavanju testamenta svjedoci mogu biti punoljetna lica koja nisu lišena poslovne sposobnosti i koja razumiju jezik na kome je zavještalac izjavio da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovom sadržinom.
Ne mogu biti svjedoci pri sačinjavanju testamenta: potomci zavještaoca, njegovi usvojenici i njihovi potomci, njegovi preci i usvojenici, njegovi srodnici u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, supružnici svih ovih lica i supružnik zavještaoca.
Odredbe iz st. 1. i 2. ovog člana primjenjuju se i na tumače.
Tumačenje odredaba međunarodnog testamenta
Član 98
U vezi sa tumačenjem i primjenom odredaba ovog zakona, vodiće se računa o njegovom međunarodnom obilježju i o potrebi njegovog jednoobraznog tumačenja.
Poništenje testamenta zbog nedostatka oblika
Član 99
Poništenje testamenta zbog nedostatka oblika može tražiti poslije otvaranja nasljeđa samo lice koje ima pravni interes i to u roku od jedne godine od kada je saznalo za testament, a najdalje za deset godina od proglašenja testamenta.
Rok od jedne godine ne može početi da teče prije proglašenja testamenta.
O nedostacima oblika testamenta govorimo kada kod sastavljanja istog nije ispunjena koja od formalnopravnih pretpostavki njegove pravovaljanosti, predviđenih za pojedine oblike testamenta. Nedostatak oblika postoji i onda ako je kod pismenog testamenta pred svjedocima ili sudskog testamenta odnosno njemu izjednačenih oblika testamenta ili kod usmenog testamenta sudjelovala osoba koja u vrijeme sastavljanja testamenta nije imala sposobnost da bude testamentarni svjedok. Isto tako nedostatak oblika testamenta predstavljaju raspolaganja u korist suca koji je testament sastavio, ili u korist svjedoka koji su učestvovali pri njegovom sastavljanju i njihovih bližih srodnika.
Poništenje testamenta može se tražiti istom poslije otvaranja nasljedstva, jer prije toga presumptivni nasljednici nemaju nikakvo pravo u pogledu buduće ostavine, dok testator može svoj testament u svako vrijeme opozvati. Ovo vrijedi i u pogledu poništenja testamenta iz materijalnopravnih razloga ništavosti. Mogućnost nastupanja ništavosti formalno manjkavog testamenta ograničena je u dva pravca: u odnosu na osobe koje su ovlaštene tražiti njegovo poništenje i u odnosu na vrijeme kroz koje se poništenje može tražiti.
Saznaj još:
Formalni nedostaci testamenta ne moraju biti vidljivi već na prvi pogled, prima facie, tj. po njegovom vanjskom izgledu. Ako nasljednici podnesu sudu pismeni sastav kojim je ostavilac rasporedio svoju imovinu za slučaj smrti, a taj pismeni sastav po svom vanjskom izgledu odgovara jednom od oblika testamenta predviđenih Zakonom o nasljeđivanju Republike Srpske, iako stvarno nisu ispunjene sve formalne pretpostavke koje se traže za odnosni oblik testamenta, sud mora taj pismeni sastav primiti kao podlogu za provođenje ostavinske rasprave, ukoliko nijedan od zakonskih nasljednika ili druga osoba s pravnim interesom s uspjehom ne ospori pravovaljanost takvog testamenta zbog nedostatka oblika.
Dokazivanje uništenog, sakrivenog i izgubljenog ili zaturenog testamenta
Član 100
Testament uništen slučajem ili radnjom nekog drugog lica, izgubljen, sakriven ili zaturen poslije smrti zavještaoca ili prije njegove smrti ali bez njegovog znanja, proizvešće dejstva punovažnog testamenta ako zainteresovano lice dokaže da je testament postojao, da je uništen, izgubljen, sakriven ili zaturen, da je bio sačinjen u obliku propisanom u zakonu i ako dokaže sadržinu onog dijela testamenta na koji se poziva.
Ova se odredba odnosi samo na pisane testamente, a ne i na usmene. Međutim, ako svjedoci usmenog testamenta nisu na vrijeme pismeno sastavili usmenu izjavu poljednje volje, koju je testator pred njima dao, niti su njegovu izjavu usmeno ponovili pred sudom, pa zbog smrti svjedoka ili iz drugih razloga nema više mogućnosti za njihovo saslušanje, zainteresovane osobe mogu poslije smrti testatora postojanje i sadržaj usmenog testamenta, kao i okolnosti pod kojima je bila sastavljena dokazivati drugim dokaznim sredstvima. Nema sumnje, da će ovakav dokaz samo rijetko uspjeti, jer će biti teško pružiti podesne dokaze za utvrđivanje sadržaja usmenog testamenta i okolnosti od kojih zavisi njegova pravovaljanost.
Ako je pismeni testament uništio sam testator ili za njegova života neko drugi po njegovom nalogu ili s njegovim znanjem i odobrenjem, takav se testament smatra opozvanim, pa se njegov sadržaj ne može dokazivati. Isto tako nema mejsta primjeni ove odredbe ni onda ako je već za života ostaviočeva testament izgubljen, sakriven ili zametnunt, a ostavilac je to znao. Nasljednik koji se poziva na uništeni, izgubljeni, sakriveni ili zametnuti testament mora osim ovih okolnosti dokazati: da je testament postojao, da je bio u obliku predviđenom u zakonu i sadržaj testamenta. Sadržaj testamenta, kao i druge relevantne okolnosti mogu se dokazivati svim dokaznim sredstvima kojima se po pravilima parničnog postupka dokazuju sporne činjenice.
Ako se dokazivanje nestalog odnosno uništenog testamenta zbog spora o činjenicama vrši u parnici, onda će se u parnici riješiti ne samo pitanje postojanja prijašnjeg testamenta, način njegovog nestanka ili uništenja i sadržaja testamenta nego i pitanje njegove pravovaljanosti, usljed čega otpada proglašenje testamenta u ostavinskom postupku.
Određivanje nasljednika testamentom
Član 101
Zavještalac može testamentom odrediti jednog ili više nasljednika.
Nasljednik na osnovu testamenta je lice koje je zavještalac odredio da naslijedi cjelokupnu njegovu imovinu ili dio imovine određen prema cijeloj imovini.
Nasljednikom će se smatrati i lice kome su testamentom ostavljeni jedna ili više određenih stvari ili prava, ako se utvrdi da je volja zavještača bila da mu to lice bude nasljednik.
Određivanje nasljednika, heredis institutio, jest najtipičnija odredba testamenta iako nije bitna za njen pojam kao što je slučaj u rimskom pravu. Svakako je i po našem nasljednom pravu nasljednik osoba na koju prelazi ostaviočeva imovina kao cjelina ili na koju prelazi dio te imovine određen prema cjelini. Za testament je karakteristično da se njime raspodjeljuje imovina za slučaj smrti. Međutim, osim odredaba o određivanju nasljednika i ostavljanju legata, kojima testator neposredno i na tačno određen način raspoređuje svoju imovinu može testament sadržavati i odredbe kojima se isti cilj, raspored imovine, potiže posrednim putem. Ovamo spadaju, na primjer, odredbe o isključenju nužnih i ostalih zakonskih nasljednika iz nasljedstva, odredbe o opozivu ranijeg testamenta, kao i odredbe o oproštaju i nedostojnosti. Među testamentarne odredbe koje utiču na raspored imovine testatora spadaju i one koje kojima testator određuje nasljedniku ili legataru zamjenika, supstituta, zatim odredbe o raspolaganju u dopuštene svrhe i o osnivanju zadužbine i odredbe o postavljanju uslova ili rokova i o određivanju tereta.
Supstitucije u testamentu
Član 102
Zavještalac može odrediti testamenom lice kome će pripasti nasljedstvo ako određeni nasljednik umre prije njega ili se odrekne nasljeđa ili bude nedostojan da naslijedi.
Odredbe stava 1. ovog člana važe i za legat.
Zavještalac ne može odrediti nasljednika svom nasljedniku ili legataru.
U našem nasljednom pravu dopušten je samo jedna vrsta supstitucije: obična supstitucija (substitutio vulgaris, obična zamjena) pod kojom se podrazumijeva odredba posljednje volje, kojom se postavljenom nasljedniku, institutu, određuje zamjenik, supstitut, za slučaj da ne može ili neće primiti nasljedstvo. Na isti se način i za isti slučaj može zamjenik odrediti i legataru. Kod obične supstitucije postavlja se supstitut za nasljednika pod suspenzivnim uslovom da institutu ne pripadne nasljedstvo. Supsticioni slučaj, događaj, razlog, sastoji se u okolnosti da lice koje je prvo određeno za nasljednika ili kojoj je u prvom redu namijenjen legat, umre prije zavještaoca ili postane nedostojna za nasljeđivanje ili se odrekne nasljedstva odnosno legata.
Ako nastupi koji od navedenih supstitucionih slučajeva, supstitut postaje neposredni zavještaočev nasljednik. Zbog toga supstitut mora u odnosu na zavještaoca biti dostojan za nasljeđivanje. On mora, osim toga, kao i svaki drugi nasljednik, biti živ u vrijeme ostvaranja nasljedstva, što znači da mora preživjeti zavještaoca. Kako se po našem nasljednom pravu nasljedstvo stiče ipso iure, časom smrti ostavioca, ne mora supstitut doživjeti i nastupanje supstitucionog slučaja. Prema tome, ako se prvopostavljeni nasljednik, institut, odrekne nasljedstva, casus noluntatis, supstitut postaje nasljednikom ako je bio živ u času smrti ostavioca, makar u vrijeme institutovog odreknuća ne bi više bio u životu. Odreknuće, naime ako je valjano, djeluje unatrag te se uzima da osoba koja se odrekla nasljedstva, nije nikada ni bila nasljednikom. Ako je supstitut preživio ostavioca, ali je umro prije institutovog odreknuća, nasljedstvo pripada njegovim, supstitutovim nasljednicima, zakonskim ili testamentarnim, ukoliko se nasljedstva ne odreknu. Ako, međutim, testamentarni nasljednik, institut, preživi ostavioca, ali umre prije nego je dao izjavu da li prima nasljedstvo ili ga se odriče, dolazi do transmisije njegovog nasljednog prava na njegove, institutove, nasljednike, u kom slučaju supstitucija otpada.
Ostavljanje legata
Član 103
Zavještalac može testamentom ostaviti jedan ili više legata.
Raspolaganje u dozvoljene svrhe i osnivanje zadužbine
Član 104
Zavještalac može testamentom narediti da se neka stvar ili pravo ili dio zaostavštine ili cijela zaostavština upotrijebi za postizanje neke dozvoljene svrhe.
Ako je zavještalac naredio osnivanje zadužbine i odredio sredstva za postizanje njenog cilja, zadužbina nastaje kada se dobije odobrenje nadležnog državnog organa.
Testator može testamentom narediti da se neka stvar ili pravo ili dio zaostavštine ili cijela zaostavština upotrijebi za postizanje neke dopuštene svrhe. Ako je ostavilac naredio osnivanje zadužbine i odredio sredstva za postizanje njezine svrhe, zadužbina će postati kad se dobije odobrenje nadležnog državnog organa.
U prvom stavu ovog člana riječ je o tzv. nesamostalnim zadužbinama pod kojim se podrazumijeva namjena imovine za neku dopuštenu trajnu svrhu, bez stvaranja posebnog pravnog subjekta. Ostavilac u takvom slučaju ostavlja određenu imovinsku vrijednost nekoj osobi, redovno već postojećoj pravnoj osobi, s nalogom da tu imovinsku vrijednost upotrijebi za određenu svrhu trajnog karaktera. Nesamostalna zadužbina postojala bi na primjer, u slučaju ako bi ostavilac naložio nasljedniku, da iz prihoda ostavine svake godine podmire troškove za školska putovanja određenog broja učenika. Davanja s prolaznom svrhom, na primjer za podizanje spomenika ne sačinjavaju zadužbinu.
Tereti ili uslovi u testamentu
Član 105
Zavještalac može opteretiti nekom dužnošću lice kome ostavlja neku korist iz zaostavštine.
Zavještalac može u pojedinim odredbama testamenta postaviti uslove ili rokove.
Nemogući, nedozvoljeni i nemoralni uslovi i tereti, kao i oni koji su nerazumljivi ili protivrječni, smatraju se kao da ne postoje.
Određenost nasljednika i drugih korisnika testamenta
Član 106
Nasljednici, legatari i druga lica kojima su testamentom ostavljene neke koristi, dovoljno su određeni ako testament sadrži podatke na osnovu kojih se može utvrditi ko su oni.
Tumačenje testamenta
Član 107
Odredbe testamenta tumače se prema pravoj namjeri zavještaoca i u smislu kako bi se ono moglo održati pravovaljanim.
U slučaju sumnje odredbe testamenta tumače se tako da se primijeni ono što je povoljnije za zakonskog nasljednika ili za lica kome je testamentom naložena neka obaveza.
Potreba tumačenja, interpretacije, postoji ne samo kod primjene pravnih propisa i pravila nego i kod utvrđivanja sadržaja pravnih poslova. Pojedini građanski zakonici sadržavaju redovno i pravila za tumačenje pravnih poslova, kako onih među živima, naročito dvostrukih pravnih poslova, tako i pravnih poslova za slučaj smrti. Odredbom stava 1 ovog člana postavljeno je osnovno pravilo za tumačenje testamenta, kojim je usvojeno subjektivističko načelo tumačenja. Ovo pravilo, koje predstavlja opštu normu, daje pri tumačenju testamenta prioritet volji ostavioca, ako se nesumnjivo utvrdi šta je ostavilac htio postići nekom testamentarnom odredbom, onda tu odredbu treba u potpunosti provesti, ukoliko je ono što se njom određuje moguće i dopustivo. Prioritet volje ostavioca istaknut je na više mjesta u Zakonu o nasljeđivanju.
Tumačiti testament prema pravoj namjeri testamenta znači tražiti smisao i značenje onoga što je testator izjavio. Nije bitno, kakav je izraz testator upotrijebio, već što je htio postići. Zato je pri istraživanju prave namjere testatora, naročito kada se pojavi sumnja o značenju i smislu pojedine testamentarne odredbe, potrebno ocjenjivati testament kao cjelinu. Često, naime, sam testament sadržava koristan materijal za tumačenje pojedine njegove odredbe, tako da se iz sklopa različitih, naoko međusobno nezavisnih odredbi, može izvesti misao kojom se rukovodio testator. Tumačenje se može odnositi samo na ono što je u testamentu sadržano. Testament je, prema tome, jedini izvor tumačenja. Korištenje drugim izvorima podataka izvan testamenta dopustivo je samo onda kada iz teksta, formulacije neke testamentarne odredbe proizilazi dvojba o onomu, što je testator htio odrediti.
U takvim se dvojbenim slučajevima prava namjera testatora može ustanovljivati i indicijelnim putem, tj. iz činjenica koje nisu vidljive iz samo testamenta, ali pomoću kojih je moguće stvoriti zaključak o onome, o čemu se testator na manjkav način izrazio. Tako se može preko ostaviočevih pisama, dnevnika ili usmenih izjava ustanoviti, kakav je bio njegov odnos prema određenim osobama ili njegovo shvatanje i stav prema izvjesnim pitanjima koja treba razjasniti u vezi s pojedinim testamentarnim odredbama. Ako, na primjer, ostavilac ostavi legat "svom sinovcu", a imade ih dva, onda se iz njegovih izjava koje je izvan testamenta dao za svog života ili iz njegovog držanja i odnosa prema jednom i drugom sinovcu može zaključivati o kojem se od njih radi. Ovakvo postupanje ne bi bilo protiv zakona, jer se tu ne radi o traženju bitnih podataka o osobi legatara izvan testamenta, već samo bitni podaci iz testamenta upućuju na izvjesne okolnosti koje se mogu uzeti u obzir kod tumačenja testamenta.
Sadržina legata
Član 108
Zavještalac može ostaviti testamentom jednu ili više određenih stvari ili neko pravo određenom licu ili naložiti nasljedniku ili drugom licu kome nešto ostavlja, da iz onoga što je ostavljeno da neku stvar određenom licu ili da mu isplati sumu novca ili da ga oslobodi nekog duga li da ga izdržava ili uopšte da u njegovu korist nešto učini ili da se uzdrži od nečega ili da nešto trpi.
Takvim zavještanjem se po pravilu, ne postalja nasljednik. Tako zavještanje naziva se legatom, a lice kome je legatom nešto namijenjeno naziva se legatar.
Obaveze izvršenja legata
Član 109
Na osnovu izvršenja testamenta legatar ima pravo da traži izvršenje legata od lica kome je testamentom naloženo da legat izvrši.
Ako je izvršenje legata naloženo nekolicini lica, svako lice odgovara srazmjerno dijelu zaostavštine koji dobija, osim ako se iz testamenta može zaključiti da je zavještalac htio da ova lica za izvršenje legata odgovaraju na drugi način.
Ako je zavještalac propustio odrediti ko je dužan da izvrši legat, obaveza izvršenja važi na svim zakonskim i testamentarnim nasljednicima, srazmjerno njihovim nasljedničkim dijelovima.
Isplata povjerilaca prije legata
Član 110
Povjerioci zavještačevi imaju pravo da se naplate prije legatara.
Smanjenje legata i tereta
Član 111
Nasljednik nije dužan da izvrši u cjelini legate čija vrijednost premašuje vrijednost onog dijela nasljeđene imovine kojim je zavještalac mogao slobodno raspolagati.
Isto važi za legatara, ako vrijednost legata ili tereta koje treba da izvrši premašuje vrijednost njegovog legata.
U tim slučajevima svi legati i tereti smanjuju se u istoj srazmjeri ako zavještalac nije drugačije odredio.
Pravo legata kad dužnik legata ne naslijedi
Član 112
Legatar ima pravo da traži izvršenje legata i kada je lice koje je po testamentu bilo dužno da izvrši legat umrlo prije zavještaoca ili se odreklo nasljeđa ili je nedostojno da naslijedi.
Predstavnik prava legatara
Član 113
Važenje legata prestaje ako legatar umre prije zavještaoca ili se odrekne legata ili je nedostojan.
U slučajevima iz stava 1. ovog člana predmet legata ostaje licu koje je bilo dužno da ga izvrši ako iz samog testamenta ne proizlazi kakva druga namjera zavještaočeva.
Važenje legata prestaje i kad je zavještalac otuđio ili potrošio predmet legata ili je taj predmet inače prestao da postoji za života zavještaočeva ili je slučajno propao poslije njegove smrti.
Član 114
Važenje legata prestaje i kad je zavještalac otuđio ili potrošio predmet legata ili je taj predmet inače prestao da postoji za života zavještaočeva ili je slučajno propao poslije njegove smrti.
Odgovornost legatara za dugove
Član 115
Legatar ne odgovara za dugove zavještaočeve.
Izuzetno, zavještalac može narediti da legatar odgovara za sve ili pojedine njegove dugove ili dio duga, ali samo u granicama vrijednosti legata.
Legat ostavljen povjeriocu
Član 116
Kad je zavještalac ostavio legat svom povjeriocu, ovaj ima pravo da pored izvršenja legata traži i izvršenje svoje tražbine, ako iz testamenta ne proizla zi da je namjera zavještaočeva bila drugačija.
Zastarijevanje prava na izvršenje legata
Član 117
Pravo na izvršenje legata zastarjeva za godinu dana od dana kada je legatar saznao za svoje pravo i bio ovlašćen da traži izvršenje legata.
Određivanje izvršioca testamenta
Član 118
Zavještalac može testamentom odrediti jedno ili više lica za izvršioca testamenta.
Izvršilac testamenta može biti svako poslovno sposobno lice.
Lice određeno za izvršioca testamenta ne mora se primiti te dužnosti.
Dužnost izvršioca testamenta
Član 119
Ako zavještalac nije nešto drugo htio, dužnost izvršioca testamenta je naročito, da se stara o čuvanju zaostavštine, da njome upravlja, da se stara o isplati dugova i legata i uopšte da se stara da testament bude izvr šen onako kako je zavještalac htio.
Ako ima više izvršilaca testamenta oni vrše zajedno povjerene im dužnosti, osim ako je zavještalac drugačije odredio.
Polaganje računa i nagrada izvršiocu
Član 120
Izvršilac testamenta dužan je da položi sudu račun o svom radu.
On ima pravo na naknadu troškova i na nagradu za svoj trud koja će mu se isplatiti na teret raspoloživog dijela zaostavštine, a prema odluci suda.
Opozivanje izvršioca testamenta
Član 121
Sud može po prijedlogu ili službenoj dužnosti opozvati izvršioca testamenta, ako njegov rad nije u skladu sa voljom zavještaoca ili sa zakonom.
Izričito opozivanje testamenta
Član 122
Zavještalac može uvijek opozvati testament u cjelini ili djelimično izjavom datom u bilo kom obliku u kome se po zakonu može sačiniti testament.
Zavještalac može opozvati pisani testament i uništenjem pismena.
Odnos ranijeg i kasnijeg testamenta
Član 123
Ako se kasnijim testamentom izričito ne opozove raniji testament, odredbe ranijeg testamenta ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama kasnijeg testamenta.
Ako je zavještalac uništio kasniji testament, raniji testament ponovo dobija snagu, osim ako se dokaže da zavještalac to nije htio.
Raspolaganje zavještanom stvari
Član 124
Svako kasnije raspolaganje zavještaoca određenom stvari koju je bio nekom zavještao ima za posljedicu opozivanje zavještanja te stvari.
Testator može za života u svako vrijeme, po svojoj volji, pravnim poslom među živima ili na drugi način, raspolagati svojom imovinom i njenim dijelovima iako je testamentom već izvršio raspored te imovine za slučaj smrti. Nasljednici će poslije smrti testatora dobiti od njegove imovine ono što preostane. Kod legata je situacija nešto drugačija zbog toga što se legatar, u pravilu, ne nalazi u neposrednom odnosu prema ostavini, već on ima pravo od nasljednika zahtijevati predaju stvari, koja mu je namijenjena. Kod toga treba, međutim, razlikovati da li su predmet legata zamjenjive, generičke stvari ili individualno određena stvar, species.
U prvom je slučaju nasljednik dužan ispuniti legat bez obzira na to da li se legirana stvar nalazi u ostavini ili ne, osim ako je testator izričito odredio da legat treba izvršiti u stvarima iz njegove ostavine. Ako je, međutim, testator nekoj osobi kao legat namijenio individualno određenu stvar iz svoje ostavine, pokretnu ili nepokretnu, pa kasnije tu stvar otuđi, onda legat pada.