Ugovorne obaveze - Advokatska kancelarija Topić Banjaluka
Ugovor je djelo stranaka, one ga stvaraju saglasnošću svojih volja. Ta moć subjekata prava da svojom saglasnom voljom stvore, promijene ili ukinu obligacione pravne odnose zasniva se na opšteprihvaćenom, u svim pravima, principu autonomije volje, ili slobode ugovaranja. Ugovorni odnosi su u svim nacionalnim pravima pretežno regulisani dispozitivnim normama, tj. normama čiju sadržinu ugovorne strane mogu da izmjene svojom voljom i prilagode svojim interesima i okolnostima konkretnog ugovora.
Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske
Službeni list SFRJ, broj 29/1978, 39/1985, 45/1989 - odluka USJ i 57/1989 i Službeni glasnik Republike Srpske, broj 17/1993, 3/1996, 37/2001 - dr. zakon, 39/2003 i 74/2004
Glava II
Nastanak obaveza
Odjeljak 1
Ugovor
Odsjek 1
Zaključenje ugovora
I Saglasnost volja
Kad je ugovor zaključen
Član 26
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Ugovor kao izvor obligacionih odnosa. Pojam ugovora kao osnovnog izvora obligacionih odnosa zajednički je svim pravnim sistemima. Mada granice ugovornog prava nisu fiksirane na isti način u svim pravnim sistemima, suština ugovora, značenja pojma, svuda je isto: to je sporazum, a to znači manifestacija uzajamne saglasnosti volja dva ili više lica, koja ima za cilj da stvori, promijeni ili ukine jedan ili više obligacionih odnosa.
Ugovor je djelo stranaka, one ga stvaraju saglasnošću svojih volja. Ta moć subjekata prava da svojom saglasnom voljom stvore, promijene ili ukinu obligacione pravne odnose zasniva se na opšteprihvaćenom, u svim pravima, principu autonomije volje, ili slobode ugovaranja. Ugovorni odnosi su u svim nacionalnim pravima pretežno regulisani dispozitivnim normama, tj. normama čiju sadržinu ugovorne strane mogu da izmjene svojom voljom i prilagode svojim interesima i okolnostima konkretnog ugovora.
Za zaključivanje određenih ugovora nije dovoljna samo saglasnost volja stranaka, već i ispunjenje određenih pravnim normama propisanih, uslova. U tim slučajevima ugovor nije zaključen kad su se ugovorne strane saglasile, već kad su ispunjeni, pored saglasnosti volja, i propisani posebni uslovi. Tako je, na primjer, za zaključenje formalnih ugovora, potrebno, pored saglasnosti volja i ispunjenje propisane forme. Za ugovore za čije je zaključenje potrebna saglasnost trećeg lica, pravilo ovog člana se takođe modifikuje, jer sama saglasnost volja stranaka nije dovoljna za nastanak ugovora.
Obavezno zaključenje i obavezna sadržina ugovora
Član 27
(1) Ako je neko po zakonu obavezan da zaključi ugovor, zainteresovano lice može zahtevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi.
(2) Odredbe propisa kojima se, delimično ili u celini, određuje sadržina ugovora sastavni su delovi tih ugovora, te ih upotpunjavaju ili stupaju na mesto ugovornih odredbi koje nisu u saglasnosti sa njima.
Osnovna opcija subjekata na osnovu autonomije volje jeste slobodno opredjeljivanje između zaključivanja i nezaključivanja ugovora. Svako lice je u principu slododno da odbije da zaključi ugovor. To pravo odbijanja da se zaključi ugoovr podvrgnuto je sve više značajnim restrikcijama. Te restrikcije se zasnivaju posebnim propisima, kojima se obavezuju jedna ili obe stranke na zaključenje ugovora. Ona se prije svega, odnose na lica koja obavljaju djelatnosti koje imaju karakter javnih službi, na primjer, javni transport, javno skladište, komunalne djelatnosti i slično. Ova ograničenja su po pravilu propisana samo za jednu stranu, dok sloboda druge strane da zaključi ugovor ostaje nedirnuta. Ima, međutim, propisa, koji obavezuju obe strane na zaključenje ugovora, kao što je to slučaj, na primjer sa obaveznim osiguranjem.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Zajednička advokatska kancelarija Topić
Advokati Ružica Topić i Srđan Štrkić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Kako učiniti izjavu volje
Član 28
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Da bi volja bila podobna da stvori pravna dejstva, ona mora biti izjavljena ili, bolje rečeno, ona mora dobiti svoj spoljni izraz. Prema članu 28. volja može biti izražena izrično ili prećutno. izrično izjavljena volja bi bila ona koja je jasno i precizno izražena riječima, usmeno ili pismeno. Prećutno je izjavljena volja, ako njeno postojanje i sadržina sa sigurnošću proizilazi iz uobičajenih znakova, na primjer, znak učinjen aukcionaru pri aukcijskim prodajama, ili ponašanja izjavioca, na primjer izlaganje robe sa naznačenjem cijene. Znakovi i ponašanja koji sa sigurnošću izražavaju volju za zaključenjem ugovora određuju se prema okolnostima i običajima. Nikakvo egzaktno nabrajanje takvih ponašanja nije moguće. Ima ponašanja koja na evidentniji način negoli riječi iskazuju volju za zaključenjem ugovora, na primjer, odašiljanje robe, dok izvjesna ponašanja, na primjer, prijem robe koja nije poručena, zahtijevaju određeni napor tumačenja. Okolnost koja će često doprinositi opredijeljenju suda u tom pogledu biće eventualna prethodna praksa ugovaranja među strankama.
Dozvola i odobrenje za zaključenje ugovora
Član 29
(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebna saglasnost trećeg lica, ova saglasnost može biti data pre zaključenja ugovora, kao dozvola, ili posle njegovog zaključenja, kao odobrenje, ako zakonom nije propisano što drugo.
(2) Dozvola, odnosno odobrenje moraju biti dati u obliku propisanom za ugovore za čije se zaključenje daju.
Za zaključenje nekih ugovora potrebno je, prema pozitivnim propisima, pribaviti saglasnost trećeg lica. Bez dobijanja ove saglasnosti ugovor ne proizvodi nikakva pravna dejstva. Ako propisima, koji predviđaju pribavljanje ove saglasnosti, nije određeno kada saglasnost mora biti data, ona može biti izjavljena bilo prije zaključenja ugovora, kao dozvola, ili poslije zaključenja ugovora, kao odobrenje. Propisi predviđaju saglasnost trećih lica za zaključenje ugovora bilo radi zaštite interesa pojedinih kategorija fizičkih lica bilo radi zaštite društvenih interesa.
Pregovori prije zaključenja ugovora
Član 30
(1) Pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obavezuju i svaka ih strana može prekinuti kad god hoće.
(2) Ali strana koja je vodila pregovore bez namere da zaključi ugovor odgovara za štetu nastalu vođenjem pregovora.
(3) Odgovara za štetu i strana koja je vodila pregovore u nameri da zaključi ugovor, pa odustane od te namere bez osnovanog razloga i time drugoj strani prouzrokuje štetu.
(4) Ako se drukčije ne sporazumeju, svaka strana snosi svoje troškove oko priprema za zaključenje ugovora, a zajedničke troškove snose na jednake delove.
Zaključivanje ugovora može biti stvar trenutka, kad je volja ponudioca izražena u potpunosti u svim elementima budućeg ugovora i kad ponudu dijeli od ugovora samo prihvat ponuđenog. Međutim, u mnogo slučajeva je ovu saglasnost mnogo teže postići. Često, lice koje predlaže zaključenje ugovora nema ni samo konačno fiksiranu volju. Ono u početku još ne zna tačno sve modalitete ugovora ni njegova dejstva. Ovo će lice najprije potražiti saugovarača podobnog da postigne saglasnost s njim. Kad ga nađe, proteći će kraće ili duže vrijeme između njihovog prvog kontakta i zaključenja ugovora. U toku tog perioda stranke diskutuju, čine prijedloge, djelimične prihvate, modifikacije, odbijanja. Ova aktivnost stranaka ulazi u pojam pregovora, a period u kome se ona vrši naziva se periodom pregovora.
Vrijeme i mjesto zaključenja ugovora
Član 31
(1) Ugovor je zaključen onog časa kad ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu.
(2) Smatra se da je ugovor zaključen u mestu u kome je ponudilac imao svoje sedište, odnosno prebivalište u trenutku kad je učinio ponudu.
Ponuda
Član 32
(1) Ponuda je predlog za zaključenje ugovora učinjen određenom licu, koji sadrži sve bitne sastojke ugovora tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor.
(2) Ako su ugovorne strane posle postignute saglasnosti o bitnim sastojcima ugovora ostavile neke sporedne tačke za docnije, ugovor se smatra zaključenim, a sporedne tačke, ako sami ugovarači ne postignu saglasnost o njima, urediće sud vodeći računa o prethodnim pregovorima, utvrđenoj praksi između ugovarača i običajima.
Definisati ponudu znači razgraničiti je u odnosu na ostale inicijative za zaključivanje ugovora. Nesumnjivo je da svaka ponuda predstavlja inicijativu za zaključenje ugovora. Ali, svaka inicijativa za zaključivanje ugovora nije nužno i ponuda. Sva nacionalna prava razlikuju ponudu koja preko prihvata postaje ugovor, ponuda za zaključenje ugovora, ponuda za ugovor, od drugih ugovornih inicijativa, ponude za pregovore ili poziva na ponudu, koje ne stvaraju mogućnost neposrednog prihvata zbog toga što nisu dovoljno određene ili, pak, zbog toga što ne izražavaju volju njihovog autora da se obaveže ugovorom.
Prema definiciji koja je data u ovoj odredbi, ponudom se smatra saopštenje koje ima sljedeća obilježja: da je prijedlog za zaključenje ugovora, tj. da izražava volju za zaključenje ugovora (animus contrahendi); da je upućeno određenom licu; da sadrži sve bitne sastojke ugovora, tj. da je dovoljno određeno da bi moglo biti prihvaćeno. Ponuda je, prema tome, prijedlog za zaključivanje ugovora i, ujedno, projekat tog ugovora. Kao prijedlog ponuda izražava volju za zaključenjem ugovora, a kao projekat ponuda sadrži sve nužne elemente za zaključenje ugovora, uslove pod kojima se predviđa zaključenje ugovora. Ponuda mora izražavati volju ponudioca da zaključi ugovor (animus contrahendi), dakle ponuda mora biti učinjena ozbiljno. Ako ponuđač ne želi da se obaveže, ako samo hoće da upozna i razjasni stavove svoga partnera, a da pri tome ostane slobodan, tada ne postoji ponuda koja je podobna za prihvat, bez obzira da li je inače dovoljno određena po svojoj sadržini ili ne. Pretpostavka je da ponuda sadrži namjeru ponudioca da zaključi ugovor. Zato je u trgovinskoj praksi uobičajeno da, kad ponudilac ne želi da ponuda neposredno dovede do zaključenja ugovora prihvatom druge strane, to bude naznačeno posebnom klauzulom "bez obaveze".
Opšta ponuda
Član 33
Predlog za zaključenje ugovora učinjen neodređenom broju lica, koji sadrži bitne sastojke ugovora čijem je zaključenju namenjen, važi kao ponuda, ukoliko drukčije ne proizlazi iz okolnosti slučaja ili običaja.
Izlaganje robe
Član 34
Izlaganje robe sa označenjem cene smatra se kao ponuda, ukoliko drukčije ne proizlazi iz okolnosti slučaja ili običaja.
Slanje kataloga i oglasa
Član 35
(1) Slanje kataloga, cenovnika, tarifa i drugih obaveštenja, kao i oglasi učinjeni putem štampe, letaka, radija, televizije ili na koji drugi način, ne predstavljaju ponudu za zaključenje ugovora, nego samo poziv da se učini ponuda pod objavljenim uslovima.
(2) Ali će pošiljalac takvih poziva odgovarati za štetu koju bi pretrpeo ponudilac, ako bez osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu.
Oglašavanje i slanje kataloga, cjenovnika, tarifa i drugih obavještenja, prospekata, cirkulara i slično, ne smatraju se obaveznom ponudom, već samo pozivom na ponudu. Pozitivan odgovor na takvu ponudu javnosti, mada se kreće u okviru uslova koji su u njoj dati, ne predstavlja prihvat, ne dovodi do zaključenja ugovora, već je samo ponuda za zaključenje ugovora koju autor takvih ugovornih inicijativa može da prihvati ili odbije. Razlog za ovakvo rješenje nije samo neodređenost ponuđenog, već i neodređenost predmeta ponude. Pri ponudama javnosti, čiji su predmet po rodu određene stvari, po pravilu se ne zna količina kojom raspolže pojedinac, pa stoga one nisu podobne za prihvat. Njihov autor se ne može obavezati na neodređeni broj prodaja, jer su količine robe kojima raspolaže vjerovatno ograničene.
Dejstvo ponude
Član 36
(1) Ponudilac je vezan ponudom izuzev ako je svoju obavezu da održi ponudu isključio, ili ako to isključenje proizlazi iz okolnosti posla.
(2) Ponuda se može opozvati samo ako je ponuđeni primio opoziv pre prijema ponude ili istovremeno sa njom.
Ponuda za zaključenje ugovora obavezuje ponudioca u tom smislu što on ne može da spriječi nastanak ugovora, ukoliko je ponuđeni prihvatio ponudu u granicama roka trajanja ponude. Prihvat ponude koja nije opozvana dovodi uvijek do zaključenja ugovora, ukoliko je učinjen blagovremeno. Ponudilac ne može uspješno osporavati punovažnost ugovora koji je na taj način nastao. Osnovno pravno dejstvo ponude je, prema tome, da za ponuđenog stvara "moć prihvata", ponuđeni može da zaključi ugovor putem njenog blagovremenog prihvata, a ponudilac ne može spriječiti dejstva tako zaključenog ugovora tvrdeći da se u međuvremenu predomislio. Ovako definisana obaveznost ponude je njen suštinski element. Ako inicijativa za zaključenje ugovora ne obavezuje njenog autora, bilo zato što je on tu obavezu isključio ili što to isključenje proizilazi iz okolnosti, onda ona nije ponuda za zaključenje ugovora, već ili ponuda za pregovore ili poziv za ponudu.
Do kada ponuda obavezuje
Član 37
(1) Ponuda u kojoj je određen rok za njeno prihvatanje obavezuje ponudioca do isteka tog roka.
(2) Ako je ponudilac u pismu ili telegramu odredio rok za prihvatanje, smatraće se da je taj rok počeo teći od datuma označenog u pismu, odnosno od dana kad je telegram predat pošti.
(3) U slučaju da pismo nije datirano, rok za prihvatanje ponude teče od dana kad je pismo predato pošti.
(4) Ponuda učinjena odsutnom licu, u kojoj nije određen rok za prihvatanje, vezuje ponudioca za vreme koje je redovno potrebno da ponuda stigne ponuđenome, da je ovaj razmotri, o njoj odluči i da odgovor o prihvatanju stigne ponudiocu.
Ponudilac može u ponudi odrediti rok za prihvat. On je ujedno i isključivo ovlašćen da to učini. Ponuđeni ili neko treće lice ne mogu, bez saglasnosti ponudioca, odrediti rok obaveznosti ponude. Ako je ponudilac odredio u ponudi rok za prihvat, on je za to vrijeme vezan ponudom. Određeni rok mora biti precizan. Nejasna indikacija zadovoljava samo ako dodatne okolnosti dozvoljavaju da se fiksira trajanje roka. Pri ovom tumačenju pravosuđe uzima u obzir one iste faktore, koje primjenjuje i u situaciji kada u ponudi nije naznačen rok njene obaveznosti.
Upotreba nekih standardnih izraza za označavanje rokova obaveznosti, kao što su izrazi "odmah", "bez odlaganja", "povratnom poštom" ili slično, izazvala je potrebu za njihovim jednoobraznim tumačenjem. Rok obaveznosti ponude je u ovom slučaju veoma kratak. Ipak, takve ponude među odsutnim licima ne treba izjednačiti sa ponudama između odsutnih lica, gdje je ponuđeni dužan odmah da prihvati ukoliko želi zaključenje ugovora. Ponuda između odsutnih, ma kako kratak rok obaveznosti sadržala, uvijek podrazumijeva izvjesno vrijeme za razmišljanje i odlučivanje ponuđenog. Prema Opštim uzansama, uzansa broj 23, ovako određeni rok trajanja ponude znači da je izjava o prihvatanju blagovremena ako je predata neposredno ponudiocu ili pošti prvog narednog radnog dana po prijemu ponude. Ovo tumačenje Opštih uzansi može se smatrati važećim i dalje.
Forma ponude
Član 38
(1) Ponuda ugovora za čije zaključenje zakon zahteva posebnu formu obavezuje ponudioca samo ako je učinjena u toj formi.
(2) Isto važi i za prihvatanje ponude.
Prihvatanje ponude
Član 39
(1) Ponuda je prihvaćena kad ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu.
(2) Ponuda je prihvaćena i kad ponuđeni pošalje stvar ili plati cenu, kao i kad učini neku drugu radnju koja se, na osnovu ponude, prakse utvrđene između zainteresovanih strana ili običaja, može smatrati kao izjava o prihvatanju.
(3) Prihvatanje se može opozvati ako ponudilac primi izjavu o opozivanju pre izjave o prihvatanju ili istovremeno sa njom.
Prihvatanje neposredne ponude
Član 40
(1) Ponuda učinjena prisutnom licu smatra se odbijenom ako nije prihvaćena bez odlaganja, izuzev ako iz okolnosti proizlazi da ponuđenom pripada izvestan rok za razmišljanje.
(2) Ponuda učinjena telefonom, teleprinterom ili neposrednom radio-vezom smatra se kao ponuda prisutnom licu.
(3) Narudžbenica poslana faksom smatraće se pisanom ponudom.
Prihvatanje ponude s prijedlogom da se izmjeni
Član 41
Ako ponuđeni izjavi da prihvata ponudu i istovremeno predloži da se ona u nečemu izmeni ili dopuni, smatra se da je ponudu odbio i da je sa svoje strane učinio drugu ponudu svome ranijem ponudiocu.
Ćutanje ponuđenog
Član 42
(1) Ćutanje ponuđenog ne znači prihvatanje ponude.
(2) Nema dejstva odredba u ponudi da će se ćutanje ponuđenog ili neko drugo njegovo propuštanje (na primer, ako ne odbije ponudu u određenom roku, ili ako poslatu stvar o kojoj mu se nudi ugovor ne vrati u određenom roku i sl.) smatrati kao prihvatanje.
(3) Ali, kad ponuđeni stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu određene robe, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu, ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio.
(4) Isto tako, lice koje se ponudilo drugom da izvršava njegove naloge za obavljanje određenih poslova, kao i lice u čiju poslovnu delatnost spada vršenje takvih naloga, dužno je da izvrši dobijeni nalog ako ga nije odmah odbilo.
(5) Ako u slučaju iz prethodnog stava ponuda, odnosno nalog nije odbijen, smatra se da je ugovor zaključen u trenutku kad je ponuda, odnosno nalog stigao ponuđenom.
Čisto ćutanje. Čisto ćutanje se u načelu ne smatra prihvatom ponude. Pod ćutanjem se podrazumijeva ne samo činjenica da se nije ništa reklo i ništa napisalo, nego i potpuno pasivan stav ponuđenog. Pošto je prihvat akt volje, on mora, da bi mogao proizvesti pravno dejstvo, biti manifestovan i spolja. Ne može se od ćutanja, koje po definiciji nije ništa, stvoriti jedna forma izražavanja volje. To je pitanje sigurnosti u pravnim odnosima. Ne može se niko obavezivati da odgovori na sve ponude pod prijetnjom da će mu inače biti nametnut ugovor.
Da li će se ćutanje smatrati prihvatom ili ne, zavisi od volje ponudioca. Ponudilac ne može svojom voljom nametnuti obavezu izjašnjavanja ponuđenog. On ne može prisiliti ponuđenog da se izjašnjava uz kaznu da će biti vezan ugovorom ako to ne učini. U osnovi ovog pravila Zakona o obligacionim odnosima republike Srpske leži načelo da ponudilac može odrediti modalitete prihvata, ali ne i načine odbijanja prihvata ponude. Prema tome, kad jedno lice, u želji da prinudi na prodaju, pošalje robu obavještavajući ponuđenog da će ga, ako ovaj ne odbije robu, smatrati kupcem, on to čini na svoj rizik, jer ponuđeni nije obavezan da vrati robu. Zakon obeshrabruje takvu praksu.
Zadocnelo prihvatanje i zadocnelo dostavljanje izjave o prihvatanju
Smrt ili nesposobnost jedne strane
Član 44
Ponuda ne gubi dejstvo ako je smrt ili nesposobnost jedne strane nastupila pre njenog prihvatanja, izuzev ako suprotno proizilazi iz namere strana, običaja ili prirode posla.
Predugovor
Član 45
(1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se docnije zaključi drugi, glavni ugovor.
(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.
(3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.
(4) Na zahtev zainteresovane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti.
(5) Zaključenje glavnog ugovora može se zahtevati u roku od šest meseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen.
(6) Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zaključenja toliko izmenile da ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u to vreme.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Zajednička advokatska kancelarija Topić
Advokati Ružica Topić i Srđan Štrkić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
II Predmet ugovorne obaveze
Kakav mora biti predmet ugovorne obaveze
Član 46
(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.
(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
Pravilo po kome se ugovorna obaveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju, proizilazi iz samog pojma obligacije prema kome je obligacija pravni odnos između dvije određene strane na osnovu koga je jedna strana, povjerilac-creditor, ovlašćena da zahtijeva od druge strane, družnik-debitor, određeno davanje, činjenje ili uzdržavanje od nečega što bi inače imalo pravo da čini, a druga strana je dužna da to ispuni. Iz ovoga proizilazi da je svaka obligacija pravni odnosno imovinskopravni odnos, da su subjekti obligacionog odnosa određena lica, da obligacioni odnos ima određen predmet i sadržinu, i da je obligacioni odnos relativnog karaktera. Pod sadržinom obligacije podrazumijevaju se prava i obaveze, dok je predmet sve ono na šta se obligacija odnosi, tj. davanje. činjenje ili uzdržavanje od određenog činjenja.
Ništavost ugovora zbog predmeta obaveze
Član 47
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.
Da bi jedan obligacioni ugovor proizvodio pravna dejstva potrebno je da se ispune uslovi koji se zakonom zahtijevaju za njegov nastanak i punovažnost. Među tim uslovima nalazi se i uslov da predmet mora biti moguć, dozvoljen i određen. Ukoliko jedan od tih uslova nedostaje, ugovor ne proizvodi pravna dejstva. Po jednom dijelu teorije, takav ugovor je nepostojeći za razliku od ništavog ugovora kod koga su ispunjeni uslovi za nastanaka ali koji ne proizovdi dejstva jer je protivan imperativnim zakonskim ili moralnim normama. Međutim, ta razlika se uglavnom ne čini u zakonodavstvu i sudskoj praksi jer se u oba slučaja smatra da ugovor ne proizvodi pravna dejstva. ZOO je usvojio gradaciju nevažećih ugovora na ništave i rušljive ugovore, i u tom smislu predviđa ništavost kao sankciju za slučaj da je predmet ugovorne obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv. To znači da se ovu ništavost može pozvati svako zainteresovano lice i na nju se paz po službenoj dužnosti, a pravo na isticanje ništavosti ne gasi se. U stvari, tužba za utvrđivanje ništavosti, ne podliježe zastarjelosti, niti se pak samim protekom vremena takav ugovor može osnažiti. Eventualna sudska odluka ima deklarativan karakter.
Naknadna mogućnost punovažnosti ugovora
Član 48
Ugovor zaključen pod odložnim uslovom ili rokom punovažan je ako je predmet obaveze koji je u početku bio nemoguć postao moguć pre ostvarenja uslova ili isteka roka.
Predmet ugovorne obaveze mora biti moguć. Ukoliko ovaj zahtjev nije ispunjen, ugovor je ništav. Međutim, ukoiko je u pitanju tzv. početna, inicijalna, nemogućnost, koja se kasnije transformiše u moguće ostvarenje obaveze, pitanje je da li takav ugovor nastaje i proizvodi pravna dejstva. Pravilo je da početna i objektivna nemogućnost sprečava nastanak ugovora, ali ako je ugovor bio zaključen pod odložnim uslovom ili rokom, onda je ugovor punovažan, iako je u momentu zaključenja predmet bio nemoguć, ukoliko je on postao moguć prije nastupanja uslova ili isteka roka.
S obzirom da je odložni uslov uvijek neka buduća neizvjesna činjenica od čijeg nastupanja ili nenastupanja zavisi nastanak ugovora i to tako da je njegovo dejstvo retroaktivno u odnosu na važnost ugovora, ako se uslov ispuni ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, onda je logično pravilo postavljeno u ovom članu, prema kome je ugovor punovažan ako je njegov predmet postao moguć prije ostvarenja uslova. Jer, prije ostvarenja uslova ugovor i ne nastaje kao pravni akt iz koga se rađaju obligacije, pa je indeferentna okolnost da li je predmet moguć ili nemoguć.
Kad je predmet ugovorne obaveze nedopušten
Član 49
Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.
Nedopuštenost predmeta obaveze iskazana je ovim pravilom na najopštiji način koji u sebi sadrži mnogobrojne konkretne zabrane. Tu su, prije svega, zabrane koje proizilaze iz prinudnih, imperativnih, propisa i svih drugih zakona kojima se ne dozvoljava da izvjesni ugovori proizvedu pravna dejstva s obzirom na nedozvoljenost predmeta, na primjer, prinudni propisi ZOO koji se odnose na ravnopravnost učesnika u obligacionim odnosima, savjesnot i poštenje u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa, zabrana vršenja prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato, zabrane stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja, zabrane koje se odnose na povredu načela jednake vrijednosti davanja kod dvostranog ugovora i dr. Najzad, predmet obaveze je nedopušten ako je protivan moralnim normama, pri čemu treba imati u vidu osnovne moralne principe na kojima je izgrađena društvena i pravna organizacija jedne društvene zajednice.
Kad je predmet ugovorne obaveze odrediv
Član 50
(1) Predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi.
(2) Ako to treće lice neće ili ne može da odredi predmet obaveze, ugovor je ništav.
Zahtjev zakonodavca da predmet ugovorne obaveze mora biti određen, jer ako je predmet neodređen, ugovor je ništav, pretpostavlja takav stepen određenosti po kome nije uvijek nužno da predmet mora biti sasvim precizno određen, već je dovoljno da ugovor sadrži određene podatke na osnovu kojih se može ustanoviti namjera stranaka u pogledu određenosti predmeta, jer, tek ako ne bi bilo moguće ući u trag toj namjeri ugovor ne vrijedi. Kada je predmet obaveze predaja neke stvari, onda je za određenost predmeta dovoljno da ugovor sadrži oznake ili podatke na osnovu kojih se osnovano može zaključiti koja stvar predstavlja predmet obaveze.
Ako je, prema namjeri stranaka predmet obaveze bio individualno određena stvar, onda nju treba označiti na jedan dovoljno precizan način, na primjer ako se ugovorom prenosi svojina nepokretnosti, onda ova mora biti individualno određena, ali to ne znači da nepokretnost mopra biti tačno označena zemljišno-knjižnim podacima, bitno je da je među strankama izvjesno koja se nepokretnost prenosi. Tako, ako prodavac prodaje svoju kuću određenom kupcu i u pismeni ugovor ne unese bliže oznake kuće, a prodavac nije sopstvenik i neke druge kuće izuzev ove koju prodaje, onda je predmet ugovora ipak određen, jer se može saznati o kojoj kući je riječ.