Sudska praksa - Advokatska kancelarija Topić Banjaluka
Sudska praksa predstavlja jednu od komponenti pravnog sistema. Savremena mišljenja idu ka tome da se sudska praksa tretira i kao izvor prava. Advokatska kancelarija Topić Banjaluka na ovoj stranici pokušaće da prikaže zanimljive i korisne slučajeve iz sudske prakse.
Smetanje posjeda - Najam i podnajam
Tužilac je dao u svom stanu u podnajam djevojačku sobicu H.B., a H.B. primio je u tu sobicu svog oca H.M., tako da danas u toj sobici uz H.B. stanuje i njegov otac H.M.
Okružni sud kao drugostepeni sud preinačenjem rješenja prvostepenog sreskog suda protiv H.M. s obrazloženjem, da se u pravu upotrebe djevojačke sobe nalazi sin tuženoga, pa da tuženi H.M. nije ni trebao tražiti od tužioca dozvolu da se u navedenu sobu useli te da se useljavanjem u sobicu nije promijenilo dosadašnje posjedovno stanje na štetu tužioca.
Takvo stanovište drugostepenog suda nije ispravno.
Odnos najma postoji između tužioca i H.B. ovaj je odnos zasnovan na ugovoru, pa stranke ne mogu samovoljno mimo ugovora proširivati svoja prava na štetu druge stranke.
Djevojačka sobica data je u podnajam H.B. za njegovo lično stanovanje. Davanjem te sobice na upotrebu još nekoj drugoj osobi sa strane podnajamnika bez sumnje je podnajamnik proširio svoja prava na štetu najmodavca, a napose, ako se uvaži, da je uz upotrebu same sobice nužno vezana i upotreba drugih prostorija, u tužiočevom stanu.
Takvo raspolaganje s djevojačkom sobom bez odobrenja tužioca sadrži ograničavanje, odnosno zadiranje u upotrebu njegovih prostorija, pa tužilac ima pravo tražiti sudsku zaštitu, pa i tužbom zbog smetanja posjeda.
Drugostepeni sud zauzevši pogrešno pravno stanovište nije raspravio, da li inače postoje elementi za tužbu zbog smetanja posjeda, pa je stoga valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti usvojiti i ukinuti pobijano rješenje okružnog suda radi donošenja nove odluke.
Presuda Vrhovnog suda Hrvatske Gzz br 161/52 od 30.XII 1952, Zbirka odluka vrhovnih sudova 1954, odl. br. 147.
Smetanje posjeda - Otvaranje prozora u zidu
Kod opštinskog suda tužiteljica H.Š. podnijela je tužbu protiv M.I. radi smetanja posjeda zbog toga što je tuženi u zidu svoje zgrade koja se graniči sa njenim dvorištem otvorio prozor 1x1 i time otvorio vidik u njeno dvorište.
Prvostepeni sud je tužbeni zahtjev odbio, jer je utvrdio da tuženi u sobi na čijem zidu je otvorio prozor nema drugog prozora i da svjetlost i zrak dobija samo djelimično kroz vrata predsoblja ispred svoje sobe. Usljed toga, tuženi ovom radnjom nije izvršio smetanje posjeda, jer je vršio prava vlasnika stana, a time nije ograničavao prava tužiteljice.
Da tuženi nije išao na zloupotrebu svog prava, tj. da je bio dobronamjeran, vidi se po tome što je u prozor sa dvorišne strane tužiteljice stavio tzv. mat staklo. Povodom žalbe tužiteljice Okružni sud u S. prvostepeno rješenje je potvrdio prihvatajući u cijelosti utvrđeno činjenično stanje koje je dijelom utvrđeno kao nesporno, a dijelom uviđajem na licu mjesta, kao i pravno stanovište prvostepenog suda.
U primjeni prava prvostepeni sud nije pogriješio, jer radnja tuženog o otvaranju prozora na zidu svoje zgrade koja se graniči sa dvorištem tužiteljice ne čini smetanje posjeda na štetu tužiteljice, ako se time želi koristiti zrak i svjetlost, a ne vršiti zloupotreba svog vlasničkog prava.
Presuda Okružnog suda u Subotici Gž 56/68 od 15. februara 1968. godine, Zbirka sudskih odluka, knj. XIII, sv. 2, odl. br. 147.
Smetanje posjeda - Zabrana korišćena prolaza do stana na mansardi
Tužioci i tuženi stanuju u istoj zgradi. Tužioci upotrebljavaju dvije prostorije na mansardi, a tuženi drži stan u prizemlju. Ulazna vrata u zgradu i stubište služe jednom i drugom stanu zajednički. Tužilja A. stanuje u stanu na mansardi još od 1940. godine, a tužilac R. uselio se pošto je s A. zaključio brak 28. novembra 1957. godine. Od tog vremena i on upotrebljava stan sa svojom suprugom. Dana 23. januara 1958. godine tuženi je sačekao tužioce na ulazu u zgradu i tužiocu R. zabranio prolaz do stana na mansardi.
Prvostepeni sud tako utvrđuje da se tužilac R. nalazi u faktičkom posjedu prava da preko ulaza u zgradu i stubište prolazi do stana na mansardi i da je tuženi tužioca R. na izloženi način smetao u tom posjedu.
Ovo činjenično stanje poslužilo je kao osnova rješenju prvostepenog suda kojim je utvrdio čin smetanja posjeda, naredio povraćaj u pređašnje stanje i zabranio smetanje posjeda ubuduće.
Drugostepeni sud smatra za rješenje spora odlučnim vrijeme kada je tužilac R. ušao u posjed i kad je tuženi za to saznao. Dok prvostepeni sud utvrđuje kao činjenicu da je tužilac R. poslije zaključenja braka ušao u posjed stana na mansardi, pa i u posjed prava prolaza kroz zajedničke prostorije do svoga stana, drugostepeni sud, pozivajući se na iskaze svjedoka, utvrđuje da je posjed tužioca R. nastao u drugoj polovini januara 1958. godine. Dok prvostepeni sud utvrđuje kao činjenicu da je tuženome od ranije moralo biti poznato stanje posjeda na strani tužioca R., drugostepeni sud utvrđuje da je tuženi tek 20. januara 1958. godine saznao da se tužilac R. ponaša kao posjednik, a opisani čin smetanja posjeda dogodio se 23. januara 1958. godine.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Zajednička advokatska kancelarija Topić
Advokati Ružica Topić i Srđan Štrkić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Dakle, tuženi je tužiocu R. zabranio prolaz, tj. izvršio čin koji tužba kvalifikuje kao smetanje posjeda prije isteka 30 dana od vremena kada je R. ušao u posjed.
Zbog toga drugostepeni sud smatra da se u postupku tuženoga ne stiču elementi smetanja posjeda. To je razlog zbog koga je drugostepeni sud preinačio prvostepeno rješenje i u svom djelokrugu izrekao da se odbija tužba tužioca R.
Drugostepeni sud nije naveo nikakve razloge za ovakvo svoje pravno shvatanje.
Nema pravnog pravila koje bi poslužilo kao osnova ovakvog rješenja spora. Jedno od načela poretka jeste načelo da svako ko drži da je u ovome pravu povrijeđen može tražiti zaštitu kod suda odnosno kod drugog nadležnog organa. Samopomoć je dopuštena samo radi nužne odbrane od protivpravnog napada i u granicama te nužne odbrane.
Ovom opštem načelu odgovara pravilo imovinskog prava po kome niko nema pravo da samostalno uznemiruje posjed drugoga. Uznemiravani posjednik ima pravo da sudom traži zaštitu faktičkog stanja svog posjeda i zabranu uznemiravanja. Ko drži da je ovim faktičkim stanjem posjeda u svom pravu povređen, može tražiti da o tome odluči nadležni sud. Ne postoji pravno pravilo da uznemiravani može tražiti zaštitu od smetanja posjeda ni zabranu daljeg uznemiravanja kad se čin smetanja odnosno uznemiravanja dogodio prije isteka 30 dana računajući na vrijeme kada je nastao posjed lica koje traži zaštitu a bez obzira na način nastanka tog posjeda.
Naprotiv, uznemiravani u načelu može tražiti zaštitu protiv samovlasnog ometanja posjeda bez obzira na ovaj vremenski momenat. U pogledu tužbenog zahtjeva tužilje A. drugostepeni sud, koji svojim rješenjem potvrđuje prvostepeno rješenje, smatra za odluku dovoljnom činjenicu da tuženi nije neposredno tužilji A. zabranio prolaz do stana na mansardi; kaže se naime, da je tuženi zabranio prolaz samo tužiocu R. a tužilji A. je rekao da može proći.
Ovo ne može poslužiti kao dovoljan razlog za rješenje spora. Ako tužilja A. ima posjed upotrebe stana na mansardi i usto posjed upotrebe prava prolaza u svoj stan, redovno uzeto, čin smetanja toga posjeda može da nastane ne samo ponašanjem koje njoj onemogućuje prolaz do stana i nju lično uznemirava u upotrebi tog prolaza, nego i onda kad se zabranjuje i uznemirava prolaz drugih lica koja njenom voljom, u skladu sa njenim interesom i u okviru njenog posjedovanja stana prolaze do stana na mansardi.
Bez posebnog obrazloženja, koje bi se moralo prihvatiti kao tačno, ne može se reći da tužilja A. nije uznemiravana u posjedu kad je njenom bračnom drugu zabranjen prolaz do stana koji ona koristi.
Presuda Saveznog vrhovnog suda Gž 9/59 od 12. maja 1959. godine, Zbirka sudskih odluka knj. IV, sv. 2, odl. br. 231.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Zajednička advokatska kancelarija Topić
Advokati Ružica Topić i Srđan Štrkić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Dužnost pažnje i pravilo poslovne procjene - Odgovornost generalnog direktora akcionarskog društva
Na osnovu činjenice da je u vrijeme naplate novčane kazne tuženi bio generalni direktor i zastupnik akcionarskog društva, te da spada u krug lica iz člana 31. Zakona o privrednim društvima (dalje: Zakon), prvostepeni sud zaključuje da je tuženi, kao odgovorno lice, prouzrokovao štetu i odgovoran je za istu, jer nije postupio po donetim sudskim odlukama, odnosno da je postupio suprotno dužnosti predviđenoj članom 32. Zakona.
Prema članu 32. navedenog zakona koji nosi naslov "Dužnost pažnje i pravilo poslovne procjene (prosuđivanje)", predviđeno je da su lica iz člana 31. stav 1. Zakona dužna da u tom svojstvu izvršavaju svoje poslove savesno, sa pažnjom dobrog privrednika, u razumnom uverenju da deluju u najboljem interesu privrednog društva. Stavom 2. ovog člana predviđeno je da su ova lica dužna da svoju procenu zasnivaju na informacijama i mišljenjima lica stručnih za odgovarajuću oblast za koju veruju da su u tom pogledu savesna i kompetentna. saglasno članu 32. stav 1. Zakona, lice koje postupa u skladu sa stavom 1. i 2. ovog člana nije odgovorno za štetu koja iz takve procene nastane za privredno društvo. Iz navedene odredbe jasno proizilazi da aktivno legitimisani tužioci protiv lica određenih članom 31. mogu podneti derivativnu tužbu sa zahtevom da se naknadi šteta koja je prouzrokovana privrednom društvu od strane tih lica povredom dužnosti koju imaju prema društvu, što znači da se radi o subjektivnoj odgovornosti, odnosno odgovornosti po osnovu krivice.
Tačno je da tuženi spada u krug lica koja imaju dužnost prema društvu, tačno je da naplata novčane kazne izrečene u izvršnom postupku sa računa privrednog društva predstavlja umanjenje imovine privrednog društva, ali u ovoj stvari nije dokazano da između radnji ili propuštanja ovde tuženog i nastalog umanjenja imovineprivrednog društva, čiji je on generalni direktor, postoji uzročno-posledična veza. Nije odredbama Zakona uspostavljena objektivna odgovornost lica koja imaju dužnost prema društvu, pa se odgovornost za nastalu štetu zasniva samo na određenom svojstvu, u konkretnom slučaju na svojstvu lica koje ima dužnost prema društvu, odnosno zastupnika društva.
Potrebno je da je to lice postupalo suprotno članu 32. Zakona, da je takvo postupanje predstavljalo uzrok posledice u vidu umanjenja imovine privrednog društva koja se manifestuje kao stvarna šteta, da bi ono kao odgovorno lice imalo obavezu da po tužbi akcionara snosi obavezu naknade te štete privrednom društvu kome je ista prouzrokovana.
Tuženi u ovom sporu je na okolnost da na njegovoj strani nema krivice i da je postupao u svemu u skladu sa svojom dužnošću, predlagao izvođenje određenih dokaza, i nisu jasni i nisu razumljivi razlozi prvostepenog suda da ove dokazne predloge smatra suvišnim. Sasvim suprotno, tuženi je predlažući adekvatna dokazna sredstva predložio izvođenje dokaza radi utvrđivanja činjenica koje su bitne u smislu člana 32. stav 3. Zakona, jer ako tuženi dokaže da je postupao u skladu sa članom 32. st. 1. i 2. Zakona, onda nema na njegovoj strani odgovornosti za štetu koja je nastala za privredno društvo. Navedeno prvostepeni sud nije razmatrao, o tim bitnim činjenicama nije dao razloge. Naprotiv, nejasni su razlozi za odbijanje dokaznih predloga radi utvrđivanja bitnih činjenica za odlučivanje o odgovornosti tuženog u smislu člana 31. Zakona kao suvišnih.
Suvišno je izvoditi dokaze radi utvrđivanja nebitnih ili nespornih činjenica, ali ne i bitnih. Nemoguće je izvoditi dokaze radi utvrđivanja bitnih činjenica ako ti dokazi nisu podobni, ali je nejasno postupanje prvostepenog suda da ne ocenjuje pisane dokaze o postupanju tuženog u toku vanparničnog, odnosno izvršnog postupka (a oni su sadržani u priloženom izvršnom spisu u koji je vršen uvid), kao što je nejasno odbijanje predloga za saslušanje lica koja su u reviziji učestvovala, a izostanak njihovog revizorskog izveštaja je rezultirao novčanim kažnjavanjem privrednog društva. Sve to je rezultiralo da pobijana, presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.
Rešenje Privrednog apelacionog suda, Pž 1253/2010(2) od 22.4.2010. godine